ponedjeljak, 29.01.2007.

Garfield čin I.

Eh, ovog će biti još, meni je Garfield najžešći, ubijačina, morate i ostalo vidjeti, ovo je samo maleni, sićušni djelić, ali prosudite sami:

nedjelja, 28.01.2007.

Oče moj!!!!!

Ovaj post posvećujem mojem mrtvom ocu Milanu, po kojemu sam dobio ime, drugo, koji je umro prije mog rođenja...

nedjelja, 21.01.2007.

Vjera, da, baš...

Evo, jedna pjesma me upravo nadahnula na ovo pitanje, zašto ljudi uopće imaju potrebu vjerovati u bilo što, ja sam ateist, skoro, svi ljudi moraju u nešto vjerovati, moram i ja, ali zato evo vama riječi od pjesme, to mi je najdaraža od njih, moram ju i sa strane staviti, jednostavno više nisam mogao slušati kršćanska sranja i postao sam ateist, evo, sad sam se još jedne pjesme sjetio i moram i nju sada poslušati opet, ma evo vam obje, i sa strane ću ih staviti:


Ramones - Something To Believe In

I wish I was someone else
I'm confused, I'm afraid, I hate the loneliness
And there's nowhere to run to
Nothing makes any sense, but I still try my hardest

Take my hand
Please help me man
'Cause I'm looking for something to believe in
And I don't know where to start
And I don't know where to begin, to begin

If I was stupid or naive
Trying to achieve what they all call contentness
If people weren't such dicks and I never made mistakes
Then I could find forgiveness

Take my hand
Please help me man
'Cause I'm looking for something to believe in
And I don't know where to start
And I don't know where to begin, oh no

I can't be someone else
I don't feel that it's hopeless
I don't feel that I'm useless

I can't throw it all away
I need some courage to find my weakness
And with your love, I know with all my heart I can win

'Cause I'm looking for something to believe in
And I just need something to believe in
I'm looking for something to believe in
And I just need something to believe in



Inkubus Sukkubus - Craft Of The Wise

Across a thousand nations
For forty thousand years
The teachers and the healers
We are the Craft of the Wise
The Old World and the New World
Remember the Nature People
We who were persecuted
We shall rise again

And we dance around, hand in hand
We are at one with the tides of the land
We are wild and we are free
We are wild and we are free

But the tide is ever changing
The wheel ever spinning round
The heart of the Dying Empire
Was born the Church of Rome
And they did rise, but they shall fall
And all their lies shall be seem as lies
And the World shall be free from the yoke of guilt
And they shall be no more

And we dance around, hand in hand
We are at one with the tides of the land
We are wild and we are free
We are wild and we are free

The forests of the World are dying
But they shall be reborn
The wind of change is coming
A riding on the storm
And from the desolation
Is born the seed of hope
For the tyrants will fall, one and all
The wheel is ever spinning round

And we dance around, hand in hand
We are at one with the tides of the land
We are wild and we are free
We are wild and we are free

Be my lover and be my God
Take my soul and take my heart
Beneath the moon with you I stay
We shall dance to the break of day
And we dance around, hand in hand
We are at one with the tides of the land
We are wild and we are free
We are wild and we are free
Be my lover and be my god
Take my soul and take my heart
Beneath the moon with you I stay
We shall dance to the break of day

petak, 19.01.2007.

Zvijer...

Sada ću vam ispričati priču kako sam napravio ogromnu glupost:
Dogodilo se to prošle godine, krajem 11. mjeseca;
U ta vremena sam upoznao Ivanu, jednu jako dobru djevojku koja
je stvarno jako dobra, nadarena i zabavna djevojka, barem ono
sam ju tako doživio u onih nakoliko minuta, možda sati kada smo
se dopisivali, ali što se dogodilo, glupi ja je morao sve zajebati,
tako smo se malo zafrkavali i, naravno, svidjela mi se, meni kao
čovjeku,jedne subote sam ju pozvao van, preko moba, kreten, ali,
sviđaju se meni mnoge djevojke, pa šta, samo što je ona u meni
robudila i uspavanu zvijer, što se normalno se dogodi, nisam se
mogao kontrolirati, čim bih je se sjetio, adrenalin bi me dernuo,
krv bi mi počela plamtjeti, srce udarati, ali tek kad bih vidio
one njene predivne oči, umirao bih iznutra, nešto kao da me trgalo
na djelove, to je bilo ono drugo ja, zvojer, Sigmund Freud je rekao
da se čovjek sastoji od razumnog bića koje vlada unutarnjom zvijeri,
e pa ja sam onda prestao vladati tom zvijeri, što me je emocionalno
iscrpljivalo i praktički sam odumirao, gubio sam želju za životom,
znajući da ona ne želi biti sa nekim poput mene, to mi se već jednom
dogodilo i nisam napravio ništa, ali sada je umjesto one djevojke
došla Ivana, ali ovaj put sam se odlučio kontrolirati, ona je sve,
naravno, saznala, ali do tada sam opet počeo vladati samom sobom,
zvijer se smirila i opet sam mogao razmišljati, ostati sabran i
tako sam odustao od toga da budem s njom, kontroliram se i dobro
mi je, razmišljao sam preko ferija i shvatio da mi ne bismo mogli
biti zajedno, zašto, to vam neću reći, ali je ona mene, recimo,
izbjevala, razumije ju, i već vidim koji će komentari biti:
˝Tko tebe ne bi izbjegavao˝ od gnoma ili Baalzebuba i tak
slični komentari će biti.

Uglavnom, sada više ne želim biti s njom, razum vlada sa zvijeri,
ona me još uvijek izbjegava, a šta ću, razumijem ju, ja sam sve
sjebao i to je to, ne žalim ju gnjaviti, tako je najbolje,
jedino bi jedna osoba mogla razumijeti kako
sam se ja tada osjećao, Takle me davio u to vrijeme da sam
gotičar, pa sam ja sebi nabavio nešto malo gothica i jako je dobra
to glazba


Možda me i prestane izbjegavati...


Evo sada jedna pjesma koje sam se često sjetio u ta vremena,
zbog naslova:

Nightwish - Beauty And The Beast

Remember the first dance we shared?
Recall the night you melted my uglyness away?
The night you left with a kiss so kind
Only a scent of beauty left behind

Ah, dear friend I remember the night
The moon and the dreams we shared
Your trembling paw in my hand
Dreaming of that northern land
Touching me with a kiss of a beast

I know my dreams are made of you
Of you and only for you
Your ocean pulls me under
Your voice tears me asunder
Love me before the last petal falls

As a world without a glance
Of the ocean's fair expanse
Such the world would be
If no love did flow in thee
But as my heart is occupied
Your love to me now has to die
Forgive me, I need more than you can offer me

Didn't you read the tale
Where happily ever after was to kiss a frog?
Don't you know this tale
In which all I ever wanted
I'll never have
For who could ever learn to love a beast?

However cold the wind and rain
I'll be there to ease up your pain
However cruel the mirrors of sin
Remember, beauty is found within

...Forever shall the wolf in me desire the sheep in you...

srijeda, 10.01.2007.

Zaboravljeni rat

Bijahu davna vremena kada se ovo dogodilo, ali bilo je grozno;
Bijaše proljeće, ja, mladi sin kralja Mitridata III, voljenog vođe našeg malog
kraljevstva, koji je umro prošle zime, kralj Farnaklo I, krećem sa svojim,
očevim, ratnicima na istok, ti ratnici, veterani mnogih bitaka, pouzdavali su
se u moje vodstvo, u nadi da ću ih voditi kao i moj otac. Kretali smo iz
našeg glavnog grada, Farnacije, narod nas je pozdravljao sa
strahom u očima, što ako ne uspijemo, što ako sav ovaj narod bude
pobijen zbog našeg neuspjeha, toga se boje i oni i ja, ali moram ostati
čvrst pred njima, ne smiju oni vidjeti taj strah u mojim očima, prolazimo
kroz gradska vrata, na nas padaju latice tulipana, cvijeta koji raste na svakom
mjestu našega kraljevstva, kopita naših konja gaze to predivno cvijeće,
prolazimo kroz mnoga sela, ljudi na pozdravljaju sa istim onim strahom, ali i
sa nadom u naš uspjeh, što mi daje snagu da nastavimo grad Eupatorija je
negdje na jugu, ali mi nastavljamo prema istoku, ovdje negdje bi oni trebali
biti, ulazimo u dolinu obrubljenu planinama na sjeveru i jugu, oko nas šume
i pokoje selo uz obalu kakvog potoka, putujemo već nekoliko dana...

Jutro je, stižu izvještaji mojih izvidnica, neprijatelj je na sjeveru, pol dana hoda
na konju, mogli bismo brzo doći do njih, ali ne želim umoriti naše konje prije
vremena, trebaju nam odmorni; izvještaji govore da je neprijatelja oko tisuću,
stotinjak konjanika, šestotinjak pješaka, mačevalaca, i nekih tristotinjak
strijelaca, a nas jedva dvjestotinjak, sedamdeset i dva ratnika raspoređena u
dvadeset i četiri kočije, zvane harme, jedan upravlja i dvojica zasipaju
neprijatelja strijelama, sedamdeset i dva... sto dvadeset konjanika podijeljeno
u tri grupe... i ja, sa svojim elitnim konjanicima... krećemo na sjever... bit će
ovo odvratna bitka...

Sunce je već visoko, noć će brzo stići, neprijatelj je pred nama, znaju da smo
ovdje, u šumi, krošnje su nam krov i zaštitit će nas od njihovih strijela
približavamo, bar za sada, oni se pregrupiraju, pripremaju za boj, čekaju
nas na poljima, našim poljima, ja svojim drugovima govorim možda
posljednje riječi:
˝Jašite kao nikada do sada, jer danas jašemo u smrt ili u pobjedu, u smrt
našega naroda ili u pobjedu kakvu još nismo doživjeli, jer strvinari će se
noćas hraniti na ovom polju, jašimo u čast moga oca, kralja Mitridata zadnji
juriš Mitridatove vojske... u smrt ili pobjedu!!!!!˝
A potom govorim sam sebi: ˝Neka nam bogovi dadu snage za ovo...˝
U mojim ratnicima se raspalio stari žar za obranom domovine od napadača i
svi viču kao jedan:˝U smrt ili pobjedu!!!˝

I krećemo, moji elitni konjanici i jedna grupa konjanika, mi jurišamo u sredinu,
ostale dvije grupe konjanika juriša na bokove, spremni na sve, harme su iza
nas i zasipaju neprijatelje strijelama, ali i oni nas, već je palo nekoliko mojih
drugova, i stižemo do njih, i ja počinjem sječi, klati gdje god stignem, krv leti
okolo, neprijatelji padaju jedan za drugim, ne pružaju otpor kakav sam
očekivao, ali bitka je svejedno žestoka, moji konjanici sa jednog od bokova
su probili neprijateljske redove, napali i potjerali njihove strijelce, a harme su
spremno dočekale njihovu konjicu i masakrirale ih strijelama, baš su se
planirali sjuriti na mene, ali stotinjak metara od mene počeli su se rušili
gotovo svi pod kišom strijela, mi se povlačimo i pregrupiramo za završni juriš,
jedino jedna grupa gazi i ubija njihove strijelce, tamo u daljini...

Harme ih sada gađaju, dok se pokušavaju nekako poredati, ali široki su im
štitovi, baš i ne uspijeva, krećemo mi, konjanici moji konjanici, vidno
prorijeđenih redova, nisu još poraženi, ali načeli smo ih odlično, naši konji ne
pokazuju ni malo umora, kao da znaju da se pouzdamo u njih, moji konjanici
urličući se zabijaju kao klinovi u neprijatelje, i sijeku ih kao da su životinje, i
neprijatelji započinju bijeg, protjeravamo ih sa naše zemlje, što ih manje
preživi, manje će ih se vratiti... gotovo je, moji konjanici se okupljaju, ima
nas možda stotinjak, ostali su pali za domovinu, služeći kralju i domovini,
trpamo na harme naše mrtve, njihove će životinje pojesti, spremamo se za
odlazak, odlazeći, bacam posljednji pogled na bojno polje, i tek sam sada
sretan, zbog pobjede...

Vratili smo se u Farnaciju nakon šest dana, dočekali su nas kao bogove, ljudi
sa sela, koji su pobjegli u grad, i građani, svi kliču i pozdravljaju nas, sretni
su, jer smo još vijek živi... Pobjednička proslava započinje, čak se i žene
palih ratnika, sa suzama u očima, pridružuju slavlju...
Sutra ćemo spaliti mrtve...

utorak, 09.01.2007.

Krvavi dan

9. siječanj 2007. godine, po kršćanskom kalendaru...
Krvavi dan danas bijaše, ajd gotov je; pripremamo sa za masakr, krvnik čeka sa sjekirom i nožem, mi ostali dovlačimo žrtvu, udar sjekirom, nož dovrašava posao, krv šiklja, žrtva se grči, život ju napušta, posljednji udari srca prije smrti, onaj pogled, pogled kada ti prolazi cijeli život pred očima, to vidiš to žrtvi u očima, posljednji trzaji pred smrt, i gotovo je, krvnik odlazi, miran, spokojan, oprati ruke, mi ostali također, gotovo je, mrtvac je mrtav, a živi se odmaraju, kao i mrtvi, sada je na tome mjestu sada samo mrlja od krvi koju će kiša isprati... A ja sada mogu u miru reći staru Homerovu: '' I tako završava krvavi posao dana. '' Još uvijek osjećam miris krvi u nosnicama, a baš se i ne da isprati sa ruku...

Eto i ja...

Eh, pošto svi imaju blogove, morao sam i ja napraviti blog kako bih se mogao gnjaviti i uređivati ga, ali ja sam preljen za to, pa ću onda dernuti koji post kada mi se da, ili kada me pukne inspiracija, ali možete očekivati moje boleštine, slikarske izložbe, riječi iz pjesama, moje pjesme i ostala sranja, kad me inspiracija lupi, naravno... Uf, uf, ovo je bio moj prvi post, čak! Mogao bih i drugi napisati...