petak, 07.09.2007.
EPICENTAR RAVNOTEŽE SVEMIRA U MENI
...Bog da...Bog uzme.
...al zašto je, kad sam ja u pitanju, tako brz i ekspeditivno...očitan?
Dakle ja imam tutač. Super mi je tutač, japanac, mali i ljubičasti. Kupila sam ga na neviđeno...jedini uvijet mi je bilo štao manje elektronike i što više klime. Radi ko vurica, čak je jednom "preživio" 1000 km, nakon "stručne promjene" ulje od strane mog Dipl. Ing.Strojarstva Tate, koji mu je uredno ispustio i ulje iz getribe. Vozila sam ja tada 100 km na posao, i onda još tol'ko natrag. I svaki dan sam mu govorila: "Rista...tutač nije dobro!" On mi se lascivno smijao i time vrlo jednostavno pokazivao šta on misli o mojoj "dijagnostici". Pa on je sam servisirao i popravljao svoj BMW 323i!!! A ja sam žensko i plavo...i šta se ja sad tu bunim što meni tutač malo čudno prede...i izbacuje usred zavoja iz treće brzine?
Nakon 5 radnih dana, prve subote, nakon tog "stručnog mijenjanja" ulja...Rista se ipak zavukao ispod. Gleda on, gleda...al niš ne vidi. Dođe Frane susjed, profesor etike sa hobijem popravljanja svih krntija po Grobniku. Uvuče se on ispod. Pa pita: "Gos'n Jure...a koji ste vi vijak otpustili...?"
"Kako koji...oni tamo dolje!" - neda se Rista tek tako, nekom grobničaru.
"Je...je...vidim...al G'sn Jure, to vam je vijak od getribe...!"
"Jebo ga ja" - Rista polako popušta - "...a zato sam se ja čudio što je ulje bilo tako čisto...bar na početku!"
Tom izjavom, završila je jedna Era. Mislim da je u tom trenu moj Rista shvatio da ga je vrijeme zgazilo...ko mačku na cesti...sa njegovim BMWejem 313i. Ne samo da godinama pomno skupljan alat nije bio dostatan da bi uniš'o dovoljno duboko u utrobu jednog malog japanca...nego su i vijci sad na nekom novom mjestu... Danima je bio u depri.
A ja sam likovala. I gladila tutača kako je on izdržljiv.
Jedini problem, sa vremena na vrijeme, poprimi formu akumulatora. Naravno, isključivo u kriznim situacijama, tipo, ponoć na parkingu Emmezete kad u Splitu pada snijeg. I tome slično.
Ovoga puta je odlučio crknut tamo negdje s proljeća. I to ispod kuće. Mirno i dostojanstveno. Znala sam odmah šta je, jer kako sam sjela u mojimdupetomoblikovani sic...vidjela sam da je sklopio ono malo od elektronike što ima...sat nije radio.
Imamo mi dva tutača. Al Njegov tutač nema klimu... I još da Murphy bude sretniji...prozor suvozača se nemre otvoriti. Elektronika ga jebe. Tako da kad sjednemo u taj njegov tutač, ja moram roknuti bar dva tri Xanaxa, bar jedan pelin i smjestiti dva psa i dijete nekamo iza...i onda mantrati Šivi, Devi i Frojdu...da ostanem mirna dok mi se temp diže...na autocesti.
Naravno, zbog toga smo propustili nemali broj izložaba kerova, i ja sam nemali broj isplakala suze Irudove. Al moj tutač je blaženo bio pokojan ispod kuće. Sa klimom.
I cijelo ljeto tako...tutač sa klimom je počivao u hladovini i ispuštao zadnje dahove zraka iz guma...a mi smo se vozali u tom Njegovom...bez klime i prozora!
Napokon se neki dan smilov'o, Zakoniti, i kupio novi akumulator. Naravno, ni to nije bilo tako jednostavno jerbo ti mali japanci imaju neke blesavo male akumulatore koje Vesne i ostali proizvođači vulgaris ne rade. Čak i kad je iskeširao suludo visoku cifru za jedan akumulator...kleme nisu odgovarale...pa su se morale naručivat posebno. To je trajalo nekoliko popodneva, al se napokon prekjučer zgotovilo.
Naime, ja moram ići na rehabilitaciju u Rodni Grad. MORAM. Zna i On to jako dobro. Ili malo doma...ili na prekršajni sud...ili ludaru. Pucam po šavovima nakon cijeloljetne ekspozicije Malom Zlu 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. A i Kuja mora na specijalnu izložbu u Deželu. A i on se, most probabli, isto tako mora odmorit od mene... Dakle, svi razlozi su se poklopili i ja sam prekjučer, kako već kazah, napokon zasjela za svoj sopstveni volan.
I onda, Posejdon mi je morao pokvariti račune...i promjeniti mikroklimu ove naše Banana Republic...pa sam odgodila za par dana putovanje jerbo me nitko ne ganja, Malo Zlo je krenulo u Obdanište...a i gume su mi ćelavije od Damira Urbana (sorry Dadek 
A onda, jučer pak, nažalost, dobijem i posao! Odem na razgovor i...dobijem posao. Koji me vrag tjerao da opet se bacim u suludu karijerističku utrku sa čistačicama, nepoopeglanom robom (ok, to je konstanta, radila ja ili ne), ranim ustajanjima, šetanjima kerova dok cuclam prvu nesicu i pušim prvu pljugicu i nemam pojma gdje su i šta rade i koga trenutno kolju...
Nakon toga nesretno sretnog razgovora...krenem doma...a nadamnom krene jedan Oblak...crn i jako mokar...i lije po meni ko iz Kabla. Nemrem se prestrojit koliko se ništa ne vidi. I tako se ja nađem u samom prvom krugu Pakla zvanom Centar Splita...i usred Čepa nad Čepovima.
Kako mi se vrhunski pišalo, snimim ja jedno park mjesto, zavrnem preko duple lajne na cesti, sparkam se tamo, smočim ko pizda i uletim u jednu kvazi robnu kuću. Popijem dupli Pelin da si nazdravim i opravdam pišanje. Sve skupa...pola sata. Izađem van...TUTAČA NEMA.
...odnio ga Vrag. Pauk. HVIDRA: Bem im Iruda, da im bem!!!
Kad sam Zakonitom, skrušeno ispripovijedala šta mi se, eto, desilo...samo je zašutio a onda izvalio: "A jest ti dugo trajao...!"
Sad sam zvala HVIDRU. Tristotinečetrdeset kuna .- (=340,00kn) za preuzimanje auta.
A ja sam čula...da oni nemaju pravo moj auto zadržati. Jesam jesam. I da mi ga svakako moraju dati...al to kao ljudi ne znaju. Neka pišu uplatnice za sebe i za MUP,,,al tutač je moj...i moraju mi ga vratiti.
Sad samo razmišljam...dal da obučem minicu i lijepo ih zamolim...ili da u stilu PTSPijevca dođem tamo i zaprijetim im bejzbol palicom.
Da da...Bog da (ono što ne želiš)...Bog uzme (ono što ti treba)!
Ma... koji Bog .. sve ovo meni uopće treba...? 
- 09:39 -
