Da nije tvojih usana,
ne bi bilo ni nježnih poljubaca.
U maloj sobi, prepunoj tvoga smijeha,
gdje sunce rumeno kroz prozor se smije,
i pruža ruke, pozdravljajući te kao i prije.
Na zlatnoj postelji, duša ti se blista,
nevino bijela, prozračna i čista.
I opet se smiješ posve polako,
ljubeći me tamo gdje ti nije dato,
kao što se ljubi potajno i slatko.
Drhteći od čežnje u sebi nosim miris,
i onda kad te nema, ja ti se podjednako divim.
Text: BW.