BW

DALI SU DIJAMANTI I ZLATO,



ZNAK ISTINSKE LJUBAVI????

Vreli poljupci,i topli zagrljaji
stopili su se u jedno.
Usne što nabrekle su čekajući
da ih dotakneš,svojom plamenom vatrom,
kao da će puknuti
svakoga trena….
Ipak im oprosti,
i ne dozvoli da gore još dugo….
Dotakni ih,
jer krv vrela,uzavrela je u njima.
Ljubi me,ljubi,
i ne prestaj,jer osječaji moji
još su jaki.
Vatra u meni,gori istim žarom,
Oh!!!ljubim te i onda
kad ti to ne želiš.
Text:BW

Jutro je,skoknem ja do Severine,da popijemo zajedno kavicu,iako ona više voli čaj.
Čavrljamo ja i Seve i padne meni na pamet:»pa ti bi Seve mogla napraviti palačinke,onako dobre kao što znaš (zavijati da boli glava)…pjevati,uostalom ti si prava nacionale.
Nasmije se Sevin menager i kaže:»ne,ne palačinke,krafne neka napravi.Sevi se neda,znam da je umorna i nađe Seva brzo izgovor,da je hladno za krofne jer se tijesto mora dizati u toplome.
Ma kako ona samo mulja,mislim se ja,a prava je nacionale mutljavina.Vidim ja ništa od toga,popijem kavicu i odoh ja kući.Kuća,ko kuća uvijek stoji na istom mjestu i uvijek se ima u njoj što raditi(naravno sa voljom).Zazvoni telefon….Halo!!!izvolite,da,da ja sam Severina,dođi po palačinke!!!Jupi evo stižem,ćao.Frrrr u auto i gas po palačinke.
Da samo znate kakve palačinke Severina pravi,baš je prava nacionale.Dala si je ipak truda i napravila pravu poslasticu.Ah,,,da…skoro da zaboravim….Severina vam je moja draga susjeda,niste valjda mislili da je to ona prava Seve nacionale čista kao opatica???Ne,ne,ne nije to ona.

Noge su moje ,umorno koračale
do tvog zagrljaja…
Došla sam tiho,otključala vrata
i na prstima ušla u sobu vječne ljubavi.
Bilo je tako toplo i svježe sjećanje,
na naš predzadnji susret.
Radost u meni zadrhtala je cijelim tijelom,
približavajući se tvojim vrelim usnama.
Tvoje umorne ruke,što obgrliše,
moja krhka ramena,
još uvijek u sebi nose onu snagu.
Poljubi me dragi za stara vremena,
jer sutra možda više nećeš moći.
Odlazim tiho,ranjenog srca,
s poljubcem tvojim
u nadi vječnog siječanja.
Text:BW

U jednom malom selu sagrađena je škola,koju je pohađalo dvanaestero učenika.
Pogled na školu odavao je dojam da tu žive djeca puna ljubavi i sloge.Da,istina je tu školu sagradili su mještani toga sela.U jednom djelu dvorišta izrasla je žalosna vrba.Grane su joj bile skoro pa do zemlje.Tu je bio kutak za zaljubljene.Dosjeti se jedan dječarac i zamoli oca svoga,pošto je otac bio stolar,da napravi jednu drvenu klupicu koja bi našla mjesto pod žalosnom vrbom.Latio se otac posla i za ljubav sinu svome napravi klupicu koja nije bila obična klupica,već je naslon na klupici bio izrezbaren u dva velika srca.Sav sretan i ponosan dječarac nije mogao dočekati jutro da otac ponese klupicu pod žalosnu vrbu.
Prije no što su učenici počeli dolaziti u školu,otac je pažljivo položio klupicu i prvi je probao sjesti na nju.Gle! odjednom grane žalosne vrbe podigle su se ponosno od zemlje i stajaše kao da su ponosne na novo društvo.Iz prikrajka kroz prozor učionice promatrala je mlada zanosna gospođica što se to dešava sa granama vrbe.S nevjericom pohitala je vani da vidi,kad gle!pod vrbom mala klupa,a na klupi sjedi sredovječni čovjek,širokih ramena i snažnih ruku.Opazi ona da je to mještanin njihovog sela kome je prije godinu dana umrla žena,a on je živio skromno sa svojim sinom jedincem.Pogledi su im se sreli i shvatili su da se rodila ljubav na prvi pogled.Oči su im zaiskrile,a ruke su im se ispreplele oko vrata.Tu su riječi bile suvišne,a usne su im se stopile u jedno.Dugo su tako stajali prekrivenim granama žalosne vrbe,skriveni od oćiju tuđih pogleda,nisu ni primjetili da je vrba spustila svoje zaštitničke grane.Tako je stolaru klupica donijela novu ljubav,a njegovom sinu novu pomajku.
Na klupici su se rađale nove ljubavi i gasile stare.
Klupica stoji ponosno i uvijek prima nove ljubavnike.
Text:BW

U mladu konobaricu Reu zaljubio se najveći bogataš iz malog gradića na moru.
Rea je živila u staroj trošnoj kučici,sa majkom i ocem,što je glasio kao častan i radišan mještanin malog gradića.Rea je bila toliko lijepa,tako da je imala pola grada udvarača.
Bilo je tu od bogatih do siromašnih i oni srednje klase.
Jednoga dana šetajući gradićem uz obalu,Rea je opazila na samom kraju molića mladog
ribara što je privezivao svoju malu drvenu barku.
Približavajući se ribaru,Rea je ostala kao skamenjena.
Prošaptala je u sebi:»ovakvu ljepotu ne možeš vidjeti svaki dan i te snažne ruke što su
privezivale barku".Ribar je osjetio pogled što ga je milovao kao lagani povjetarac,te je podigao svoje umorne oči i ugledao Reu,kao da se poznaju otprije.
Bila je to zaljubljenost na prvi pogled.
Onako zbunjena,zacrvenila se u obrazima i odlepršala kao leptirić što oblijeće oko
najljepšeg cvijeta.
Došla je kući sva uzbuđena i majci ispričala što je vidjela.
Majka ju pažljivo sasluša,pogladi je po zlatnoj kosi i kaže:"drago moje dijete,ti i sama
znaš da smo mi siromašni i da otac tvoj želi te dati bogatom proscu,kako se ne bi patila
kao do sada".Podigla je Rea svoje tužne oči i rekla majci:"majko,meni to nije važno,što sam siromašna,već ono što moje srce osjeća, i oči joj se napuniše suzama."
Prolazili su dani,a Rea je stalno mislila na mladog ribara i maštala o zajedničkoj sreći.
Kad jednog dana otac pozove Reu i saopći joj vijesti da se počne pripremati za udaju,nad grad se sručila velika tuga i Rea nije više bila onako vesela i nasmijana.
Nije proturiječila ocu,ali njeno srce stezalo se od tuge,kao da će puknuti svakoga trena.
Toliko je plakala da je sve suze isplakala,nije više marila za životom.
Kamen teški ležao je na njenom srcu i svakim danom bivao je sve teži.
Došao je trenutak udaje,a Rea je zablistala svojom ljepotom,tako da su svi uzvanici ostali iznenađeni.
Otac je bio ponosan na svoju miljenicu,i taj dan mu je bio najsretniji dan.
No primjetili su u njenom pogledu toliko tuge i boli,što se sakrit nije moglo.
Prošlo je i to ,i Rea je postala gospođa najvećeg bogataša u malom gradiću.
Ubrzo zatim rodi Rea djevojčicu,lijepu kao što je i sama bila.
Suprug je bio presretan,i ponosio se sa svoje dvije ljepotice.
Živjeli su u skladu,ali na licu Ree nikada nije bilo osmijeha.Oči su joj bile pune tuge i boli i toliko je patila da je jednog dana njen suprug odlučio da njegova Rea više ne pati.
Želio je da joj vrati onaj osmijeh što ga je imala dok je radila u gostioni.
Nevrijeme se sručilo na mali gradić,a suprug od Ree spremao se isploviti svojom barkom koju je već bio odvezao i počeo veslati prema otvorenom moru.
Oluja je nosila sve ispred sebe i ponijela je barku u vrtlog bez povratka.
Pred zoru Rea je još uvijek budna čekala na prozoru da se pojavi njen suprug,ali u tom trenu pojavila se prazna barka što je doplutala do obale.
Svi mještani malog gradića pohitali su prema barci,no u barci nije bilo nikoga.
Stajala je Rea i dalje uz prozor i postavljala sebi pitanja:tko je kriv?» dali ja što ga nisam toliko znala voljeti,što je moje srce pripadalo drugome,ja sam kriva što je isplovio u nevrijeme,da kriva sam što ga nisam ljubila kao i on mene,ja sam kriva za sve.Odlučila je istrčati
među masu mještana,bacila se u more i otplovila daleko u plavu dubinu.Odjednom se nadvio crni vrtlog na sred mora,podigli se valovi visoko,i Rea je nestala zauvijek.Shvatila je da je pogriješila i pošla je u zagrljaj svom čovjeku.
Na dnu mora u spokoju spavaju zauvijek dva bića što će se napokon zagrliti.
Mladi ribar što potajno je u srcu nosio Reu, kad je čuo što se dogodilo,više nije mario za život, i sjedio bi satima i satima gledajući u daljinu mora.Promatrajući daljinu mora jednoga dana mještani su našli usnulog ribara koji je od tuge i žalosti zaspao na obali,na obali gdje je prvi puta vidjeo djevojku kao vilu,duge zlatne kose sa širokim osmijehom na usnama.Ta vila zvala se Rea.
Djevojčica što je ostala bez oba dva roditelja ,još i danas voli slušati tužnu priću dvoje ljudi što su našli svoju ljubav na dnu mora u čvrstom zagrljaju.


Text:BW

Jutarnja zvonjava sata uvijek je ista,morat ću nešto promijeniti.Dižem se tako naglo kao da me proganjaju najveći neprijatelji.Neznam zašto,ali sto puta sam sebi rekla da ću u buduće ostati malo lješkariti u toplom krevetu i dignuti se nakon deset minuta.Ne mogu ali stvarno ne mogu.
Sama sam,super nitko mi ne smeta barem ne pola sata.Obavim ja uredno u kupaoni svoj ritualni ples i izlazim totalno razbuđena,te pristavljam kavicu i čajić.Pijuckam kavicu i nakon trideset minuta idem buditi moju Mini.Kod nje u sobi laganica od radia i evo je već na nogama.Sređuje se ona kao da ide na vjenčanje,njoj vam se nikad ne žuri,ja spremna za izlazak,a ona jurca još obući cipele.Dragi moj B.spava pošto je na godišnjem te da ga mačkice ne čekaju za klopicu dok se on digne,zamolim ja Mini da im da jesti,a ona ali za sve što joj se kaže ili zamoli ona misli da to nije njena obaveza da to moramo raditi ja i tatica.Imamo dvije krasne mačke,nisu u kući ali znaju kad je vrijeme za klopicu i uvijek su tu u dvorištu i točno u isto vrijeme ujutro su pred vratima.Kad dolazi iz škole onda je «ma muceki moji mmmm,….a kada im treba dati jesti onda je:»auf,joj ma zašto ja i uvijek ista neukusna pitanja i isti odgovori.Ja sam jednostavno više umorna od priče i opet priče i pitam se dokle će i kad će se sama sjetit nešto napraviti.Nije da je ne učim nečemu ali ispada da je ne učim ničemu.Ljudi moji jel to moguće….!!!!!

U jesen se rađaju
Ljubavi sjetne,
Ko ocvalo lišće
Po kojem se gazi.

Jesen je u meni,
Još uvijek živi,
I sjeća se ljubavi
U šumskoj idili.
Ocvalo lišće
Svoj miris širi,
Ja koračam
Po zlatnoj dolini.

Volim te,volim
Jeseni moja
Dok u tebi se rađa
Ljubav nova.

Volim te volim
Ruke ti pružam
Uzmi me jeseni,
Ko pregršt ruža.

Od lišća mi krevet,
Mekan podari,
Od grana mi čvrsti
Jastuk napravi
Krošnjom me svojom
Zagrli čvrsto,
I pusti da sanjam
Jesenjom dušom.
Text:BW

Jeste li znali da su korejski psi talentirani za ples??,naravno da i to postoji.Ta mala-velika stvorenja odjevena su u Južnokorejsku nošnju i izvode pokrete u ritmu muzike za ples.To su naravno dresirani psi koji sudjeluju u showu.Takav show se održao nedavno u Seoulu,a ove godine festival ima posebno značenje,jer je uvod u lunarnu godinu psa,a održati će se 29-og. ovog mjeseca.U tim natjecanjima će sudjelovati svi talentirani četveronožci.Za mene je to lijepo,ali ipak mislim da je to pretjerano za te male-velike četveronožce.Mi neznamo kako se oni osječaju u tome, pošto ne mogu pričati,mislim da je to mukotrpan put do pobjede.Zamislite da vas dresiraju da plešete četveronoške,pa to bi bilo ravno ludilu,barem za mene.Mislim da su oni ipak samo kućni ljubimci a ne nečija zarada.Žalim ih kao i što bi zabranila cirkus sa dresurom životinja.Kad vidim onog jadnog slona u cirkusu ili onog lava i tigra,pa njima je svima mjesto u prirodi a ne u nekom šatoru na svakodnevnoj dresuri.i torturi.

Draga moja Majko,
Nisam te poznavala
Mala sam bila
Kad sam te izgubila.
Ja ne znam što znače
Majčina milovanja duga,
Ali znam što znače
Na majku sječanja i moja tuga.

Oči tvoje ko plavo more
Ne vide više čedo svoje,
Ljubav i sječanje
Ja samo imam
Sunce ga grije
Za oblacima.

Suze su moje
Za tobom teške
Nitko mene
Razumijeti neće.

Majka je jedna
Tako mila
Duša je moja
Prazna i živa.

Ruke nježne
Što grlit me neće
Miruju tiho,
Na valovima sreće.

Usne mi tvoje,
Poljubac šalju,
I riječi tiho
Izgovaraju:

Sječaj se mene,
Čedo moje
Ja živim ovdje
U miru svome.
Text:BW

Na žutoj mjesečini,
Punoj zlatnih zvijezda
Što satkale su postelju,
Za vječni dolazak
Naše ljubavi.
Visoko u nebo,poletjesmo,
Zagrljeni i stopljeni u jedno.
Da to smo ti i ja
Ljubav što je neraskidivo vezana
Karikom lanca.
Mjesečeva svijetlost
Ozarila nam lica
I pokazala put,
Put ka sreći.
Tu smo udahnuli
Mjesečevu žutu prašinu,
I nestali u vječnoj sreći.
Text:BW

ŠTO MISLITE O SEXSU U ZRELIJOJ DOBI????

@@@@8^)

=(_8^(1)

8(:-)

:-----}

5:-J

U mom susjedstvu živjela je otmjena starija gospođa,koja je imala prekrasnu malu kučicu
koja je ličila kao iz neke poznate bajke.Svako jutro ispred vrata stare gospođe stajala je staklena boca u kojoj je bilo još toplo mlijeko.Dugo sam pratila i promatrala kad bi gospođa
otvorila vrata, pogledala unaokolo i nježno digla staklenu bocu kao da je bila od krhkog stakla.
Gledajući i promatrajući iz radoznalosti za koga je svako jutro stajala staklena boca,otkrila sam da vrata te kućice nisu obična vrata.U lijevom kutu na dnu bio je poveći otvor koji je imao neobičan kvadratni oblik.Dugo sam razmišljala i gle!!jednog sunčanog dana iz tog otvora je izšetala jedna otmijena mačka kao što je bila i otmijena gospođa.Na sebi je imala
uredno prikvačenu mašnicu iznad čela,što je meni dalo do znanja da se radi o maloj mezimici
ženskog roda.Zvala sam je onom otrcanom riječi….mic mic,ali vidjeh ja da je njoj to strano.
Stajala je tako jedno vrijeme i vratila se nazad kroz taj isti otvor.Čekala sam da vidim što će dalje biti,no sve je utihnulo i spustila se večer.U maloj kučici upalilo se svijetlo i nazirala se sjena.Da to je gospođa držala u naručju svoju miljenicu.Hodala je amo,tamo,i prije nego li sam pomislila da ću vidjeti miljenicu macu,svjetla u kučici gospođe su se pogasila.Hm..zaspala je miljenica maca.Navukla sam debele zastore pošto više nije bilo interesantno,i krenula sam nešto pojesti,pošto sam se toliko zanijela gledajući ta neobična vrata kučice kao iz bajke.Dok sam jela,sinula mi je ideja kako ću namamiti miljenicu macu da
je bar jednom pogladim po glavici.Odlučila sam sutra otići po jednu frišku ribicu,da vidim da li će otmijena miljenica maca doći i pojesti tu ribicu.Zna li ta miljenica što je to riba??,a onda se sjetih da im je ipak najveća poslastica kad ulove miša….Ma ne..ne.., nezna ova miljenica što je to miš,ta ona ni ne izlazi iz kuće,a uspavljuje se u naručju starije gospođe.
Svanulo je novo jutro,a ja sam pohitala u ribarnicu.Kupim ja sebi za objed malo riba i pomislih..,pa ja bih danas možda imala i društvo.
Čekala sam i dočekala.Miljenica je izašla kroz onaj isti otvor i kao da udiše čisti zrak,protegla se,zamjaukala i nazad u kuću.Bilo je suđeno da pojedem sama ribu.
Razmišljajući došla sam do ideje da kupim malu kamericu te da je montiram miljenici oko vrata pošto se neće vidjeti od dugačke uredno počešljane dlake.
Sve je bilo pripremljeno,ali kako doć do miljenice.Odlučim ja potražiti pomoć kod prijatelja i posudi on meni svog arogantnog mačka koji se šepurio i bio izvrstan lovac na miševe.Bio je toliko pitom i drag i kao da je oduvijek bio moj.Došli smo kući i na vratima male kučice iz bajke stajala je miljenica.Zagledao se mačak u nju i počeo se pripremati na zov miljenice.
Brzo sam otključala vrata i uzela pripremljenu kamericu kad gle.. ušetali miljenica i mačak zajedno u kuću.Eto prilike,pogladim ja miljenicu,a ona digla glavu kao da je znala što ću napraviti.Plan je uspio.Stara gospođa je stajala na vratima i glasno dozivala svoju miljenicu.
Odjednom sam se okrenula i nje više nije bilo.Ja i mačak smo ostali sami,no nije nam bilo dosadno.Imala sam igračku malog miša koji se navije i trči po kući,a za njim veselo skače mačak.Prošlo je tri dana,a mačak se kod mene udomačio i meni je bilo neobično da ga sada vratim.Ma prirastao on mom srcu i ja ga više nedam od sebe,dobro je on društvo.
Grebe mačak na vrata,ja ih otvorim kad gle došla miljenica u posjet na naše obostrano iznenađenje.Čita ona moje misli,digne ona opet svoju glavicu i skinem ja njoj kamericu.
Dok sam ja išla proučavati što je kamera zabilježila,toliko sam se zanijela tom raskoši i ljepotom što je miljenica uživala.Toliko je bila voljena i mažena od strane stare gospođe da nije bilo ni potrebno da zna što je to miš.Zadubila sam se u svu tu ljepotu da nisam ni primjetila da su mačak i miljenica odšetali van.Bacila sam pogled kroz prozor da vidim gdje su, kad na moje iznenađenje kopali su po otpacima bačenog smeća.Odmah sam uputila pogled prema kučici i vidjela na vratima staru gospođu.Gospođa je sva slomljena od šoka dozivala miljenicu,no miljenica je okrenula novu stranicu u svom životu i više se nije vračala u kučicu iz bajke.Sada je okusila i što je miš,najveća poslastica mačaka.Pošto nije bila snalažljiva na ulici jednog dana doletjela je pod kotače nepoznatog vozača.Kad je stara gospođa čula škripu kočnica izašla je da vidi što se desilo i imala je što i vidjeti.Miljenica je ležala nepomično i samo je zamijaukala kad je ugledala gospođu.Nije joj bilo pomoći,a nakon dva dana stara gospođa nije mogla zamisliti da nema više njene miljenice ,te je od prevelike tuge zaklopila zauvijek svoje tužne oči.

OVAKAV SAM KAD POZIRAM,KAD ŽELIM IZGLEDATI SUPAČ.



A OVAKO IZGLEDAM KAD JE MOJOJ GAZDARICI VRUĆE,PA JOJ SLUŽIM KAO LEPEZA...HA...HA...





TU SAM JAKOOO GLADAN I KRIŠKA JABUKE DOBRO DOĐE,AH ZABORAVIO SAM VAM REĆI
DA SE ZOVEM KOKO I DA MI JE PUNOLJETNOST ODAVNO PROŠLA.OD HRANE JEDEM SVE,A OD PIĆA VOLIM VODU I PONEKAD PIVO.ZNATE JA VAM ZNAM I PRIĆATI ALI SAMO KAD JA HOĆU,DA ZNATE KAKO ZNAM PREVARITI GAZDARICU DA JOJ ZVONI TELEFON POGOTOVO KADA ODE U KUPAONU A JA SE ONDA OGLASIM KAO NJEN TELEFON.MA DA VAM JE SAMO VIDJETI KAKO ONA TRČI IZ KUPAONE I DIŽE SLUŠALICU,A ONO NIŠTA I ONDA DOĐE DO MENE I POĆNE ME GRDITI I PRIJETI MI DA ĆU ZAVRŠITI U LONCU,A JA SE ONDA POČNEM SMIJAT NA SAV GLAS I ONA SE ONDA SMIRI I KAŽE:VRAŽIĆAK JEDAN.ETO TO SAM VAM JA DOSADAN KAO PAPIGA..

Neznam,a i ne pamtim kad sam pogledala dobar crtić na tv-u.
One starije generacije ipak su se mogle radovati popularnom Tom end Jery-u.
Svaku večer prije dnevnika obično bi mo se mi djeca posjedali ispred televizora i napeto čekali da počne crtani.Svi smo šutili ni muha se nebi čula,samo smo se pretvorili u velike oči i velike uši.Danas toga više nema.Danas gledamo nekakva čudovišta i neke čudne robote,
koje ponekad ni ne razumijem.Pa sječate li se crtanog Calimero,to mi je bio posebno drag crtani.Znalo je biti i pričica ,a posebno znana svima Slavica i medo-mendović.
Bile su pričice za laku noć,znam da smo svi već bili obučeni u piđamice i kad bi crtani završio
Išli smo zadovoljni na počinak.Svijet ide dalje ,ali mislim da bi trebalo vratiti u termin prije dnevnika tj. U 19 i 20 min.jedan dobar crtani koji nebi strašio djecu već bi s radošću čekala sljedeču večer i išli bi bez straha na počinak,a ne da se boje čudovišta u ormaru.
Koji je vama omiljeni crtani?

Dragi moji ja sam danas tako vesela i ujedno tužna.
Pitate se zašto sam tužna?,a zašto sam vesela?
E,otkrit ću vam zašto.
Da li vam je napeto?? ha,recite mi!!
Pa evo kako znate i danas je bio sunčani dan.
Nakon jutarnje kave odlučila sam da se neću odmah baciti na kuhanje,
već ću krenuti u dopodnevnu šetnjicu.
Tako je i bilo.
Trebalo mi je jako malo vremena da se sredim i da krenem,
put Poreča?ili put Umaga?
Ja sam odabrala Umag.Šetnja je bila ugodna,ali počelo je odjednom
pomalo pirkati od mora i ja sam se odlučila vratiti kući.
Ušla sam u kuću i odjedanput sam odlučila da bi stvarno bilo vrijeme
da kupim novi printer..ha,ha,.Trtrtr moji ukućani nimalo iznenađeni
mojim prijedlogom nabacuju kapute na sebe i mi krećemo po novi printer.
E,pa ja sam kupila novi printer Canon 4200,što printa slike na CD-e,što izrađuje slike u malom i velikom
formatu i štošta toga što još i sama neznam.Pa vidite zato sam bila vesela,a tužna sam
što se rastajem od starog dobrog Epsona kojemu je došao kraj iako je po godinama još uvijek mlad.

TO JEEEEEE OOOONNN!!!!

objasnio sam Svetom Petru da zelim ostati ovdje,
izvan zlatnih vrata.
Necu vise nikome smetati.
Necu ni lajati.

Bit cu vrlo strpljiv dok te cekam.
Ostat cu ispruzen glodjuci jednu plavu kosku.

Cekat cu te ispred rajskih vrata dok i ti ne dodjes.

Mnogo mi nedostajes,
i ako udjem unutra, bez tebe,
to za mene nece biti raj!

inmemoriam Ringo

Digla sam se jutros oko 11 i 10 min.,pa moram se dignuti tako kasno,
kada idem spavati u sitne sate.Svima je u kući godišnji pa bome je i meni
zašto bi ja bila iznimka i prva se dizala te kuhala čaj i kavu.Kad sam otišla u kupaonicu i kad sam vidjela kako mi kosa ide na juriš,odmah sam odustala od odlaska u grad.
Sredila sam se u kupaonici,suprug mi je otišao u jutarnju šetnju(išao je kupiti kruh,jer nezna kada će se madam ustati)kćerka mi je skuhala kavicu dok sam se sređivala u kupaonici.
Čovjek bi rekao da svi titraju oko mene,ali nije tako.Ja nikoga ne tjeram na ništa,ali ako oni hoće hvala im.Sjedim i pijem kavu i stiže moj dragi s kruhom.Dan je prekrasan a meni se negdje ide.Odluka je pala.Idemo po boju za moj printer,a usput mi palo na pamet da se naručim za mamografiju,naravno ako me može primiti baš danas kad meni puhne u glavu.
Okrenula sam broj i sve se da srediti, ta ljudi smo i k tome još privatno kad se mora platiti nema frke sve se može.Baš sam bila hepy pošto se već dugo spremam na taj pregled i sad me razveselilo jutarnje sunce i sve sam riješila u jednom mahu,baš sam kutenta.Vozili smo preko
tunela i hop evo nas za čas u Primorsko goranskoj županiji.Prvo sam išla po boju,a onda na
mamografiju.Pregled i čekanje nalaza bilo je gotovo za dvadeset minuta i evo zarade od 220 kn.Nije stvar u tome ali mislim da bi radiologica trebala ipak pacijenta pozvati u svoju ordinaciju i pročitati nalaz,a ne to sve obaviti za pultom gdje se primaju pacijenti i objašnjavati na glas kao da drži nekakav govor.Dok ona to recitira ja vadim novčanik i plačam moj pregled,a jednim uhom slušam što mi ona govori.Pa ljudi moji što smo do toga došli više nitko nikog ne ferma,ali lovu znaju pokupiti za 20.min.Obavila sam i to i vraćam
se kući i mislim kako kad dođem kući sjest ću i jest ću dok mi ne bude dosta.
Ma nisam ja toliko gladna ali volim jesti,rekla sam sama sebi da ću malo pripaziti na hranu
Ali nisam karakter.Volim kuhat i volim jesti samo što se ne bavim nikakvim aktivnostima,
Zato vas lijepo molim da mi odgovorite dali da se počnem baviti preskakanjem špage.

Sve je prolazno,
Ali najprolaznija je ljepota žene,
No ipak tisućlijećima bijaše inspiracija
Nedostižnih,nenadmašnih vrhunaca
Ljudskog stvaralaštva.

Njen odsjaj obilježava
Sve važnije epohe tragača,
Slikara,
Kopača zlata
I boraca za nešto plemenitije,
Ljepše.

Ptice koje najduže pamtimo
_A koje s naših dlanova prve odlete_
Jesu sreća i ljepota,
No one nas svojim postojanjem ozračuju
Do smrti.

Njima u čast
Tiho sviram
Svakog proljetnog sutona.

M.K.Kujundžić

Idila u dolini Mirne udaljena oko pet kilometara od samog centra i to ne bilo kakvog,več turističkog centra koji ljeti vrvi od turista,narušena je svakakvim problemima,za koje nitko nema sluha.Kad bi mo tražili da nam se sagradi tenisko igralište,mislim da bi bilo sagrađeno u kratkom roku,a kad se mi stanari borimo da nam se posipa cesta,onda naš uvaženi gradonačelnik nakon više mjeseci moljakanja smiluje se poslati kamione da posipaju cestu sa onim najgorim grotama,pa ti vozi po toj cesti osobito ako imaš novo auto.Veče ruglo nije moglo biti kada smo mislili da ćemo pred Božić imati nasutu cestu i da će se naši gosti uspjeti dovesti lijepom cestom da nam čestitaju Božić,želje nam se nisu ostvarile.Neznam zašto taj gradonačelnik kojega smo mi birali nema sluha za nas,a mi smo ga odabrali.Pa ne daje on svoj kamen iz svoga dvorišta.Sve što je obećao palo je u vodu,njegove riječi su suvišne,a bome ni djela mu nisu baš nešto kad je u pitanju mali građanin.Mi stanari moramo biti i sam svoj majstor,jer kad nam se nešto pokvari nema tog majstora koji bi vam došao ni pod koju cijenu,pitam se pitam u kojem vijeku živim i kojoj državi pripadam.Najvjerovatnije ni jednoj kao ni ta naša cesta što nije ničija.Zbog dugotrajne kiše cesta je puna rupa i pretvorena je u poligon za posebna vozila.Ne vjerujem da je problem zatrpati rupe i održavati cestu ,te omogučiti nam djelomično normalnu vožnju automobilima.Napokon mi plačamo i cestarinu pri registraciji automobila,no od toga nemamo nikakve koristi.Kad treba glasati onda znaju čiji smo i kad treba otkupiti stanove u dolini Mirne onda znaju naplatiti,ali za cestu nemaju sluha.Pa ne vozi se gradonačelnik tom cestom svaki dan i ne vozi svoje dijete u školu pa da zna kako je to drndati po rupama i upadati u duboko blato kada pada kiša.Nije u pitanju samo cesta,već i rasvjeta,živimo u totalnom mraku gdje nema ni jedne rasvjete na cesti,ali zato kad se popnete cestom malo dalje prema gradu ima rasvjete kolko želite,ali nema ni jedne kuće.Neznam komu je ta rasvjeta namjenjena i tko ju plača…možda gradonačelnik iz svoga đepa.To je strašno da ne govorim što nam se sve dešavalo dok se gradio ipsilon.Doživljavali smo takove stvari da se nismo imali kome ni obratiti.Moje auto je i dan danas ispikano od jurećih automobila gdje je ograničenje bilo30.Hvala bogu i to je prošlo ipsilon se napravio i Francuzi su otišli nekom drugom razbijati aute.Ni tu nismo bili zaštičeni.Ne,nemože mi se reći da grad nema novaca,pa kako se onda u gradu sve uređuje i marina i šetnica i da ne nabrajam dalje.Nekad je ta dolina Mirne hranila veliki dio Istre pa čak i gradonačelnika,mislim da ovo nije zaslužila.Pitam se dokle će gradska vlast biti imuna na nas?

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veca nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od cega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti citava i meni okrenuta licem
na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci
jer ti se stidiš i poželim da te cuvam
kad padne vece, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.


Zvonimir Golob

A kad zaboravis sarene pokrivace srijedom i subotom,
A narocito
Kad zaboravis nedjelju;
Kad zaboravis nase trenutke nedjeljom u krevetu.
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo
popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim kucnim ogrtacem nenadanja;
I nista ne moram da radim, i sretna sam ...
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doci !
Kad to zaboravis, kazem ...

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zazvonio telefon,
I kako smo konacno odlazili na nedjeljni rucak;
To jest, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom u
jugozapadnom kutu, na
Nedjeljni rucak.
A to je uvijek bilo pile sa tjesteninom, ili pile sa rizom, i salata
pa razeni kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.
Kazem, kad to zaboravis ...

Kad zaboravis moj tihi predosjecaj
Da ce rat zavrsiti prije nego dodje red na tebe;
I kako smo se konacno svlacili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Lezali nacas opusteni u nedjeljno svjezoj posteljini,
I njezno se slivali jedno u drugo ...

Kada, kazem, zaboravis sve to,
Tada mozes reci, tada cu mozda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

G.Brooks

Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.


Enes Kisevic

nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doc

Ž.Krznarić

Eto okrećem novu stranicu,još jedan novi list na kalendaru.
Stariji smo za jednu godinu,ali nema veze.
Važno je da se duhom ne klone i da se sve gleda s pozitivne strane.
Nadam se da će biti više druženja i pisanja.Hvala mojoj Almi.što mi je pokazala svoj blog,
pa sam se i ja odlučila napraviti svoj.Nije mi žao,dapače veselim se što mogu pisati,i
ponekad otvoriti dušu i sve prenijeti na ovaj blog.Ima puno lijepih blogova i puno lijepih tekstova,
a bome ima i pričica koje me znaju i rastužiti i pustiti pokoju suzu.U kreiranju svog bloga
puno mi je pomogla Rajna i hvala joj za to.To su bili moji prvi koraci,proučavajući njen ,ja sam tako osmislila svoj blog i mogu reći nije bilo lako,pošto nisam neki stručnjak.Sve u svemu ispalo je dobro.
Želim svim blogerima sretan novi početak i što više druženja i pisanja.