ponedjeljak, 14.01.2008.
I Walk Alone...
|
28. prosinac 2007. godine Zavrnula sam rukav svoje crne majice i zarezala podlakticu hladnim žiletom. Njegova je oštrica prodrla u moju jezivo blijedu kožu, poput zuba što sam ih zarila u donju usnu, pritisnuta agonijom slatke, ugodne boli koja mi je proticala kroz tijelo. Krv je potekla iz plitke ranice, darujući mojoj ruci svoje ljepljive, nježne dodire. Njezin opojan miris parao mi je nosnice i ispunjavao zamračenu sobu. Vrisnula sam. Bijaše to prigušen vrisak očaja. Vrisak samoće. Vrisak za koji sam vjerovala da će ublažiti bol, ali ne onu koju sam si sama, svjesno, nanijela. Nije se mogla ni porediti sa onom nemjerljivom boli što me je neprestano razdirala iznutra, potiskivajući sve ono što sam trebala biti i ono o čemu sam doista trebala razmišljati. I nitko me nije čuo kako vrištim. Možda zbog glasnih tonova gothic metal glazbe koji su dopirali sa CD playera, a možda iz jednog jednostavnog razloga – nije ih bilo briga. Nikoga nije bilo briga. Nikad. Uzdahnuvši, očistila sam ruku papirnom maramicom. Sada sam osjetila samo neprijatno peckanje na mjestu gdje sam se porezala. Moje prazne, bezlične zjenice zaustaviše se na zidnom satu. Bližilo se osam sati. Znala sam da je samo pitanje trenutka kad će Ashlee doći po mene, te se zato podigoh sa rasklimane stolice i posegnuh za svojom torbicom što je ležala položena na radnom stolu. Uzela sam sjajilo za usne i crnu maskaru, namještajući se pred velikim ogledalom. Nije mi dugo trebalo da nanesem masku kojom sam vješto krila svoje pravo lice, pravu osobnost koju je poznavala samo moja najbolja prijateljica Ashlee. Za sve ostale, bila sam upravo ono što je sada pokazao moj odraz. Savršena šminka, savršeno lice, savršeno tijelo, savršen osmijeh, savršen život... Hladna, okrutna, popularna djevojka. Osjetila sam snažan poriv da razbijem to prokleto ogledalo što je davalo lažnu sliku savršenstva potpuno drugačijeg od mog života, ali sam u konačnici samo otpuhnula i, dohvativši jaknu što je visila na vješalici, uputila se na susjedni hodnik. Moji ubrzani koraci odzvanjali su između visokih, iskrzanih zidova stare kuće dok sam silazila prema vratima koja vode u dvorište. Mogla sam i više nego jasno čuti vragolaste prepirke i prodorni smijeh moje obitelji iz dnevne sobe. Takvi trenutci u kojima sam se osjećala još gore postali su sve češći od kako se moja majka, Rachel Moss, odselila u drugi grad. Sada je, kako moj tata često zna reći, u kući Armstrongovih zavladala harmonija. Moja baka, Melanie Armstrong, jurila je mog malog brata Petera koji se zabavljao skakanjem po kauču, držeći kuhaču u ruči. Ne obazirući se na njih, moj tata i njegova zaručnica Lexy Gold gledali su neku zabavnu emisiju na televiziji, smijući se kao ludi. Naslonila sam se na dovratak i promotrila ih, u tišini. Zašto se ja nikad nisam mogla uklopiti? Zašto se nikad nisam osjećala kao da pripadam tu? Zašto su svi morali biti tako sretni, osim mene? Iz razmišljanja me trže bakin glas. ''Lindsay, kamo ti ideš u ovo doba?'', upitala je. Odložila je kuhaču na okrugli, stakleni stol i okrenula se prema meni. Procjenjivački me je promotrila svojim svijetlim zjenicama. Uvijek je bila dobra u izvlačenju informacija. ''Idem u knjižnicu sa Ashlee'', rekoh uvjerljivo. Povisila je ton. ''Dobar pokušaj. Nisam baš toliko senilna, znam da je tebi knjiga potpuno nepoznat pojam!'' Tu zastade i nakašlja se. ''Dakle?'' Frknula sam. ''Idem u kino. OK?!'', priznala sam na kraju. Baka otpuhnu i zagleda se u tatu. ''Marco, tvoja kći izlazi obučena kao da ima mušteriju u javnoj kući!'', zaključila je stručno, njišući glavom u znak negodovanja. Pramenovi plave kose padali su joj preko naboranog čela. Ignorirajući ju, tata se ustade sa kauča i pogleda me svojim krupnim očima. ''Linds, treba li ti novaca?'', upitao me je, raširivši usne u ljubazan osmijeh – kao da to može nadomjestiti onu pažnju koju mi je uvijek uskraćivao. ''Da'', rekoh krotko, uz namješteni osmijeh koji je izgledao toliko realno da sam i sama počela vjerovati u njega. ''Pa naravno. Svi njezini putevi vode do naših novčanika!'', progunđa baka. Tu je moje slušanje njezinih mudrovanja bilo prekinuto, jer se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Tata mi je pružio novčanicu od dvadeset dolara. Kimnula sam glavom u znak zahvalnosti i strpala novac u džep suknje, a potom se zaputila u dvorište, gdje me je čekala Ashlee. I ne, nisam se zaustavila, nisam se osvrnula da bih se pozdravljala sa bilo kim – jednostavno nisam vidjela smisao koji je ležao u tome. Ako ga je uopće bilo... |
