petak, 29.08.2008.

Ne postoje kriva skretanja. Samo putovi za koje nismo znali da nam je njima krenuti.

Profesor Morwitz je entuzijastično održavao govor o početku Drugog svjetskog rata iako taj događaj nije imao nikakve veze s predmetom koji predaje. Jednostavno je volio prepričavati svoju burnu prošlost i isticati svoje židovsko podrijetlo.

Ponosio se činjenicom da je kao mladić pobjegao iz Auschwitza sa dvojicom
svojih prijatelja i ukrcao se na brod za Ameriku. Iako je tu priču prepričao već stotinu puta samo ove školske godine njegovo pamćenje je jednostavno zaboravljalo tu informaciju.

Preko ramena sam pogledala Lanu koja je zijevala. Uhvatila je moj pogled i slegnula ramenima. Dorothy je u klupi do njezine popravljala frizuru pritom gledajući se u maleno džepno ogledalce.

"Bennett, vjerujte mi da ste živjeli u doba moje mladosti, s takvim stavom i kržljavim izgledom Hitler bi od vas napravio sarmu! Ne želim ni pomisliti što bi napravio onim čokoladnim mrcinama iz Afrike.", mahao je štapom ispred Elliotova zgrožena lica. "Šteta što vrijeme tako leti, nastavit ću priču sljedeći sat. Ne zaboravite napisati esej o Neronu za sljedeći sat. Točno petsto riječi!", nastavio je Morwitz nakon što ga je u prepričavanju vlastitog epa prekinulo zvono.

Dohvatila sam svoju torbu koja je lijeno ležala na prašnjavom podu i poput metka izletjela iz učionice. Latinski mi je bio najdraži predmet, no ipak nisam voljela Morwitzove zastarjele govore. Imala sam osjećaj da će mi glava puknuti od boli i raspasti se u tisuće komadića.

"Ne znam što je gore : izmišljena priča osušene šljive ili zadaća od petsto riječi.", negodovala je Lana na putu do kantine. "Koliko li je puta ispričao tu priču? Ja sam prestala brojiti nakon 55.", Dorothy je djelovala poprilično uzrujano. Svakim korakom koji sam napravila, osjećala sam se gore. U ušima mi je tutnjio neobjašnjivi zvuk, a noge su me prestajale slušati.

"Rebecca jesi li dobro?", Lana me primila pod ruku pazeći da ne padnem. "Zapravo i nisam. Mislim da sam se prehladila ili pokupila neku virozu. Od nedjelje se osjećam sve gore i gore.", odgovorila sam joj. "Nisi jedina, Haley danas nije došla u školu. Razboljela se nakon subotnjeg tuluma. Zapravo, ne čudim se pošto ste obije bile lagano odjevene.", mudrovala je Dorothy.

Sjele smo za jedan od slobodnih stolova kako bi predahnule i pojele nešto. Dorothy je pojela zelenu jabuku, Lana sendvič s puretinom dok sam se ja zadovoljila crnom kavom koja mi je pomogla da se razbudim.

"Srećom, ovogodišnji plesnjak je prošao bez incidenata, a i tema je bila puno bolja.
Becky, teško da će te netko nadmašiti sljedeće godine.", rekla je Dorothy.
"Zaista, tko bi rekao da morska tema može biti tako zanimljiva, a i Cadenov je tulum nadmašio sva očekivanja.

Caden je sin gradonačelnice Sewarda i njegovi roditelji posjeduju veliku kuću na plaži u kojoj on svake godine nakon jesenskog plesa održava tulum.

Boomp3.com

*Flashback*

Probijala sam se kroz gomilu učenika ne bih li pronašla barem jednu od svojih najboljih prijateljica. Iako je kazaljka na satu pokazivala tek deset sati većina se opustila pod utjecajem alkohola. Samo su se članovi šahovskog kluba držali po strani i raspravljali o toj igri. Ashley, vođa navijačica popela se na stol i sa čašom piva u ruci započela svoj ples. Majicu kratkih rukava svezala je nešto malo iznad pupka te je stala kovitlati bokovima.

Stigla sam do malo manje napućenog hodnika. Lijevo od mene su se nalazile stepenice kraj kojih je stajao znak "Zabranjen prolaz" kojeg se ionako nitko nije pridržavao. Desno, na podu ležala je razbijena vaza, a uz nju nekoliko praznih boca crnog vina. U glavi sam zamislila ljutita lica Cadenovih roditelja.

Na trijemu su uz ogradu sjedili Lexy i James pridržavajući pripitog Elliota na čijem
se licu jasno vidjelo trovanje alkoholom. Na Lexynoj zelenoj haljini očitavala se velika mrlja koju je bezuspješno pokušala ukloniti papirnatim rupčićem.

"Što li se njemu dogodilo?", upitah iako sam već znala odgovor. "Elliot je bio toliko glup da se natjecao s ragbijaškom momčadi u ispijanju vodke. Naravno izgubio je, ali se u isto vrijeme i opio.", bjesnila je Lexy. "Becka… imaš li vode? 'Edan sam…", mumljao je Elliot. Pomalo mi ga je bilo žao, no s druge strane zaslužio je jezikovu juhu zbog gluposti koje je učinio.

"Lexy idi i zabavi se, ja ću preuzeti ulogu dadilje", rekla sam joj. "Jesi li sigurna? Znaš da postoji mogućnost da povrati po tebi?", rekla je s gađenjem. "Idi.", pružila sam joj svoju šalicu punča.

Ukrcali smo Elliota u taxi i dali vozaču adresu njegove kuće. Nazvala sam gospođu Bennett te je obavijestila o stanju njezina sina da se ne bi previše iznenadila.
"Ne znam gdje mu je bila pamet. Dobro zna da ragbijaši imaju jači imunitet od njega.
Ne smiješ ga ni na trenutak ostaviti samog već upadne u nekakvu nevolju.", negodovala sam. "Bit će on dobro. Samo što ga čeka noć provedena u zagrljaju WC školjke i mamurno jutro. Trebao bi se oporaviti do ponedjeljka."

"Govoriš li ti to iz iskustva ili se varam?", upitala sam Jamesa. "Tako nekako.", nasmiješio se. Sjeo je na jednu od stepenica te s lakoćom otvorio još jednu bocu pive.
"Iako nije moja omiljena, poslužit će svrsi.", slegnuo je ramenima.

Otpila sam gutljaj crvenog punča i odložila čašu na stepenicu. Poigravala sam se prstima ispod glasa pjevajući melodiju pjesme koja je upravo svirala. "Budi mirna, nešto ti se zaplelo u kosu.", izustio je. Jednom je rukom uklonio bubu koja se zaplela u uvojke moje kose. Uhvatio je nekoliko pramenova i maknuo ih sa mog lica.

Iako je sve oko nas zaudaralo na alkohol i dim cigareta uspjela sam osjetiti njegov parfem čiji sam miris posebice voljela. Ruka mu je s moje kose skliznula na lice.
Nagnuo je glavu i poljubio me. Samo tako, bez ikakvog ustručavanja, kao da to čini svakog dana. Usne su mu bile tople i mekane, kao da su savršeno pristajale mojima.
«K vragu.», pomislila sam. «Ovo mi nije trebalo.»

*End od flashback*


P.S.- Osobno nisam zadovoljna ovim postom. Sama činjenica da sam se morala natjerati da ga napišem umanjuje njegovu vrijednost, no na vama je da sudite.
Neću se ljutiti ako bude iskreni. Svima vam želim uspješan početak nove školske godine! Voli Vas Rebecca.

nedjelja, 17.08.2008.

Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju

"Iulia draga! Kako li si samo narasla!", moja me baka snažno zagrlila na ulaznim vratima i pritom mi je ritam disanja postao sve slabiji. Danas su moji baka i djed, Mary i Francis Grey slavili pedesetu godišnjicu braka pa su tim povodom organizirali ručak. Nisam voljela obiteljska slavlja iz razloga što bi se ostatak moje rodbine cijelog popodneva hvalio uspjesima svoje talentirane djece dok sam ja pak bila na nešto nižem položaju u njihovim očima. Ušavši u dnevnu sobu primijetila sam svoju godinu i pol stariju sestričnu Lucy kako prekriženih nogu sjedi na kauču cvjetnog uzorka, gledajući u svoje savršeno manikirane nokte. Dugu plavu kosu isplela je u pletenicu, a blijede je obraze ukrasila ružičastim rumenilom. Nakratko je podigla pogled kako bi provjerila tko je sve ušao u prostoriju. Pogledala me od glave do pete, preokrenula očima i nastavila diviti se svojim noktima. Iako nije bila najbistrija osoba, mamila je uzdahe kud god da je krenula i ona je ujedno bila najljepša od svih unuka Mary i Francisa Greya. Njezini su roditelji također bili veoma ponosni na svoju kćer jedinicu koja pohađa najbolju baletnu školu u državi i savršeno govori francuski i ruski. Za njih je ona bila najsavršenije biće koje hoda kuglom zemaljskom. Lucyin tata John, za kuhinjskim je stolom kartao bridž sa našim djedom, dok je njezina mama Ann pomagala strini Allison u kuhinji čiji su se sinovi šestogodišnji Alex i petogodišnji Lucas igrali autićima tik u kamin u kojem je titrala vatra. Oni su sinovi najmlađeg brata mojeg tate, Williama koji su u Seward došli iz daleke Atlante. Odložila sam svoj kovčeg, sjela u fotelju i dohvatila časopis sa stola.
"Ne bih ti preporučila taj časopis, rađe uzmi moj Vouge.", Lucy mi je pružila smotuljak šarenog papira, pazeći da se ne izgužva.
"Hvala, ali ipak bih rađe saznala što ima novo u svijetu nego na modnim pistama."
"Kako želiš.", slegnula je ramenima i odšetala do blagovaonice u kojoj je ručak već bio postavljen. Nakon što smo svi sjeli za stol, najstariji brat Greyevih John, održao je govor u čast svojih roditeljima te smo im nazdravili čašama vina i sokova.
"Jeste li znali da je naša Lucy dobila glavnu ulogu u labuđem jezeru?", ponosno je sve okupljene upitala njezina mama.
"Zaista? To je odlično! Lucy zlato, uzmi još kruha.", ushićeno ju je ponudila baka.
"Ne bih smjela jesti previše kruha pošto velika količina može naškoditi mojoj liniji.
Mama, kad si baš spomenula moju ulogu u baletu važno je spomenuti da ovog ljeta putujem u Rusiju gdje ću učiti od najboljih plesača baleta.", poput podnevnog sunce smiješila se Lucy hvaleći se o svojim planovima za budućnost.
"Zaista je divno slušati o tvojim predivnim uspjesima, ali Lucy dijete zaista si premršava i previše blijeda, razbolit ćeš se.", rekao joj je djed.
"Oh djede, ne brini, nisam ja premršava već nisam ugodno popunjena kao neki. Zar ne Rebecca?", podigla je savršeno oblikovanu obrvu.
"Moj mozak barem nadopunjuje moju glavu dok se za tebe ne bi moglo reći isto.", nervozno sam vilicom gnječila komadić piletine.
"Djevojke, dosta bi bilo! Becky ti nisi debela, a ti Lucy nisi glupa. Obije ste lijepe, pametne i jednako vrijedne.", zaustavila nas je strina Allison.
"Da baš. Nisam više gladna, izgubila sam apetit", ljutio je uzdahnula Lucy odlažući vilicu i nož na tanjur.
"Šteta, a ja sam se ponadao tučnjavi u blatu.", pomalo je razočarano rekao Joan.

* * *

Muški članovi obitelji iskoristili su sunčano, ali prohladno vrijeme za igranje američkog nogometa dok je većina ženskog društva raspravljala uz šalicu kave.
Moja strina Allison bila je jedini član moje rodbine kojeg sam cijenila. Iako su joj trideset i dvije godine izgleda veoma mladoliko, diplomirala je ekonomiju i radi u jednoj privatnoj tvrtci. Na nju sam se mogla uvijek osloniti pošto je bila osoba od povjerenja. Imamo veoma blizak odnos baš poput pravih sestara.
"Ne daj da te Lucy izbaci iz takta, nije ona vrijedna toga.", osvrnula se na verbalni sukob koji se zbio za vrijeme ručka.
"Ne želim se spuštati na njezinu razinu, no ne mogu dozvoliti da me vrijeđa.", rekla sam joj poigravajući se pahuljastim jastukom.
"Ipak mogu razumjeti netrpeljivost među vama pošto ste veoma različite."
" Još od malih nogu mi pokušava nabiti kompleks manje vrijednosti, no ne uspijeva joj. Znam koliko vrijedim i koje su moje sposobnosti."
"Drago mi je što razmišljaš na taj način. Čula sam da se baviš klizanjem.", podbočila se kako bi odala dojam zainteresiranosti.
"Da, ali samo rekreativno, nije to ništa ozbiljno pošto ne treniram za neki klub."
"Šteta, tvoji roditelji i braća kažu da si jako dobra."
"Ne bi im trebala vjerovati na riječ pošto oni ne mogu biti objektivni. Klizanje mi služi kao ispušni ventil nakon učenja, testova i ostalih obaveza. Nakon sata provedenog na ledu lakše dišem."
"Znam kako ti je pošto sam se u tvojoj dobi bavila tenisom. Sate sam provodila na terenu vježbajući, no ozljeda noge je učinila svoje. Nije mi žao pošto danas imam sve o čemu sam sanjala; karijeru, muža i dvojicu prekrasnih sinova. Rebecca, ako smijem primijetiti veoma si zrela za svoje godine."
"Hvala, nisi prva koja mi to kaže pošto sam mnogo drugačija od svojih vršnjaka kojima je glavni cilj proći godinu s prolaznom ocjenom, a ostatak slobodnog vremena potrošiti na tulumarenje. Naravno, lijepo je s vremena na vrijeme opustiti se, no ne treba pretjerivati.
"Imaš pravo. Život treba upoznati i istražiti, ali treba i paziti da ne skrenemo na krive putove koji nas mogu odvesti u slijepu ulicu. Mlada si, možda ne znaš o čemu govorim, no s godinama ćeš shvatiti. Male stvari velikog značaja koje se ne mogu kupiti novcem najznačajnije su za svakog čovjeka. Puno ćeš se puta razočarati, ali opet i psihički podići. Za sve to služi nam život, kako bismo istraživali njegove ljepote.", govorila je poput kakve mudre knjige. Duboko sam se zamislila nad njezinim riječima i ustanovila kako je sve što je rekla točno. Za svakog od nas je određen put, no sami odlučujemo hoćemo li njime poći.

* * *
Veliki odmor je bio najdraži dio školskog dana za svakog učenika Gimnazije Seward.
Sunčane dane bez vjetra provodili bismo vani u školskom dvorištu dok smo one češće, oblačne i hladne provodili u školskoj kantini. Bila je to svijetla i prostrana prostorija sa mnogo stolova tako da su svi uvijek pronašli mjesto za ručak. Starije generacije borave za stolovima koje su zauzele nekoliko godina unatrag dok prvi razredi nemaju izbora te moraju sjesti za slobodne stolove. Na velikom odmoru je dozvoljeno raditi sve osim gađanja hranom i pušenja. Gađanje hranom bilo je strogo zabranjeno, a pušaći su svoju ljubav prema cigareti pokazivali vani, iza sportske dvorane. Dugačak red učenika koji su čekali na svoju porciju hrane prožimao se duž cijele prostorije dok sam ja već zauzela svoje mjesto. Sa penkalom u ruci i blokom papira ispred sebe pokušavala sam osmisliti tematiku za ovogodišnji jesenski ples.
Tanner je i dalje bio uvjeren kako sam ja prava osoba za taj posao te da i s malim budžetom mogu osmisliti izvrsnu zabavu. Pokušala sam skicirati nekoliko ideja, no sve su završile u košu za smeće.
"Što te muči Rebecca? Tebe se rijetko kada može vidjeti namrgođenu.", svoju su pladanj sa hranom na stol odložile Haley i Hayden.
"Moram smisliti temu za jesenski ples, no ništa vrijedno spomena mi ne pada na pamet.", ljutito sam zgužvala još jedan komad papira.
"Zašto inspiraciju ne potražiš u prošlosti?", predložila je Hayden.
"Mislim da to ne bi bila tako dobra ideja.", Haley je samo odmahnula rukom.
"Naravno da nije. Prošle je godine tema bila «Flower power» , a glavna inspiracija bili su hipiji i 70-e godine prošlog stoljeća. Ipak većina si je učenika dala malo previše slobode tako da su kraj zabave dočekali u mamurnom stanju.", objasnila sam joj.
"Auč. Tanner zasigurno nije bio presretan."
"Trebala si ga vidjeti, bio je ljut poput risa. Zato je organizaciju i oduzeo glumačkoj grupi te taj zadatak dodijelio našoj Rebecci.", napomenula je Haley bolnu činjenicu.
"Zašto mu jednostavno ne kažeš kako ne želiš organizirati taj ples?", Hayden je i dalje bila uporna pokušavajući riješiti moj problem.
"Zato što zamjeriti se Tanneru isto je što i zamjeriti se vragu. Ako te cijeni kao učenika, uživaš njegovu naklonost, no u suprotnom je svaki tvoj dan u školi isti ratnom danu na Bliskom Istoku.", slikovito sam joj prikazala situaciju koja bi i mene sustigla ako slučajno odbijem dovršiti svoj posao.
"Sestrična si mi i znaš koliko te volim, no ne bih voljela biti u tvojoj koži.", potapšala me po ramenu nadajući se kako će me barem malo utješiti.
"Smislit ću ja već nešto, samo mi treba vremena kojeg u ovom trenutku nemam baš previše. Osim toga ni džep budžeta nije baš dubok."
"Mi vjerujemo u tebe i znamo da ćeš organizirati plesnjak duplo bolji od prošlogodišnjeg.", Haley je uvijek znala pronaći prave riječi u pravom trenutku.
"Dođi, uskoro će zvoniti, a sumnjam da želimo zakasniti na latinski.", za rukav ju je povukla Hayden. Ustale su od stola i krenule prema izlazu. Istina, uskoro se trebalo oglasiti zvono, no meni se nije žurilo na španjolski.
"Zašto komplicirati kad i jednostavno rješenje može biti jako dobro.", James se nagnuo preko mog ramena i ponovo sam osjetila onaj miris ebanovine.
"Mučiš me. Zašto uvijek sve govoriš polovično?", upitala sam ga.
"Zato. Tako je zabavnije.", nasmiješio se pomalo podlo. Počeo je kopati po svojoj torbi ne bi li izvadio pomalo žućkast papir.
"Znao sam da je ovdje negdje.", rekao je odlažući ga na stol. Skrenula sam pogled kako bih vidjela što mi je zapravo namjeravao pokazati ; svoj test iz latinskog.
Preko ispisanog papira, crvenim je penkalom pisalo +B.
"Četvorka? Možeš ti i bolje.", zadirkivala sam ga.
"Ja sam zadovoljan, Morwitz je bio iznenađen. Hvala ti.", rekao je gledajući na svoj sat. Nervozno je izdahnuo i podsukao rukave svoje majice.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.