utorak, 22.07.2008.

Razumijevanje dolazi iznutra. Njega ne mogu nametnuti drugi. Samo ono razumijevanje koje dolazi iznutra je istinita spoznaja.

boomp3.com

Iako je bio tek početak rujna, dani su postajali sve hladniji. I dok su se stanovnici Floride još uvijek kupali u toplome moru, ovdje u Sewardu ljudi su posezali za kaputima, rukavicama i šalovima ne bi li se zaštitili od hladnoće. S dolaskom niskih temperatura započinjala je sezona klizanja, sporta kojeg sam najviše voljela. Još kao malu djevojčicu roditelji su me odveli na gradsko klizalište gdje sam napravila svoje prve korake na ledu. Ljubav prema ledu dijelila su i moja starija braća, Matthew i Joan koji su igrali hokej. Svoje su klizanje smatrali umijećem iako je ono bilo daleko od toga. Obožavala sam miris krutog leda i hladnoću koja bi grizla obraze.
Unatoč svemu trudila sam se biti što bolja te sam svakim danom smišljala nove okrete i trikove kako bi ih pokušala usavršiti. Ipak moje bavljenje klizanjem nije prelazilo granice amaterizma i to je za mene bio samo jedan od hobija.

"Kažem ti, nisam ja za to. Slomit ću obije noge čim stanem na led", uvjeravala me Hayden nakon što sam je pokušala nagovoriti da pokuša klizati.
"Kako možeš znati ako nisi probala.", prekrižila sam obije ruke na trbuhu.
"Znam pošto sam antitalent za sportove, stoga vjerujem da ni klizanje nije iznimka."
"Kako želiš, no vruću čokoladu u Julijinoj zalogajnici ne možeš odbiti", uputila sam joj dugačak pseći pogled ni bih li postigla svoj cilj.
"Uredu, mislim da te ne mogu odbiti."

Julia je bila djevojka ujaka Colea i zaista se trudila kako bi se približila Hayden te je bolje upoznala. Mladolikog izgleda, izgledala je mnogo mlađe o Colea iako nije bilo tako. Hayden je bilo drago što je njezin tata konačno sretan i nije se protivila toj vezi.
U zalogajnici je bilo pregršt ljudi unatoč činjenici da se spustio debeli mrak. Svi su uživali u toplim pićima i slasticama koje su im bile poslužene. Svijetla su bila prigušena, plamen je titrao u ciglenom kaminu, a cijeli je lokal dobio bajkovitu atmosferu. Iako je imala pune ruke posla Julia je svakom gostu poklonila blještav osmijeh. Za jednim od stolova sjedila je Dorothy, udubljena u «Anu Karenjinu» .
Šiške svoje duge kestenjaste kose obuzdala je ružičastom kopčicom dok su joj se velike radoznale oči sakrile iza okvira naočala.
"Rebecca, Hayden! Što vas je dovelo ovdje?"
"Moje protivljenje klizanju. Rebecca je imala nekoliko suludih ideja, no nasreću je odustala.", odgovorila joj je Hayden nakon što smo sjele za isti stol.
"Klizanje? Nisi jedina na kojoj je pokušala tu metodu.", pogledala me ispod okvira naočala i zatvorila debelu knjigu.
"Ako me želite ogovarati, učinite to meni iza leđa, tako je barem pristojnije.", otpila sam gutljaj čaja s cimetom nakon što sam simbolično nazdravila s djevojkama.


Džuboks na samom kraju prostorije zabavljao nas je raznim hitovima iz 80-ih koji su vrhunac slave doživjeli i prije no što smo se mi rodile. Hayden je ustala, kako bi ubacila novčić da plati pjesmu od Beatlesa koje je posebno voljela. Dorothy se pak, ponovo primila knjige usput namjestivši svoje naočale zbog kojih je izgledala starije.
"Reci mi, onaj dečko, kojeg si dovela na latinski neki dan, on je novi u gradu?", započela je temu kojoj sam se najmanje nadala i iskreno nisam željela o njoj razglabati, no očito da su je zanimali odgovori na neka od pitanja.
" Da, došao je iz Engleske. Istini na volju, nije baš najdruštvenija osoba."
"Zašto, ja nisam dobila takav dojam? Bio je baš simpatičan kada nam je na tjelesnom pomogao postaviti igralište za odbojku."
"Vjerojatno zato što na tebi nije ispucao svu negativnu energiju odmah prvog dana školske godine. I molim te, možemo li pričati o nečem drugom? Uglađeni i samodopadan Englez nije mi baš najdraža tema ovih dana."
"Kako god ti kažeš, no ipak bih voljela da znaš kako upravo sada sjedi za šankom, pije cappucino i gleda u našem smjeru."
I zaista, sjedio je tamo, posve sam, ispijajući šalicu smeđe tekućine. Izgledao je umorno. Ta njegova tajanstvenost me ubijala. Poželjela sam ustati, doći do njega i upitati ga što je uzrok njegovu ponašanju, no nisam mogla.
Nedostajalo mi je hrabrosti.

* * *

Stajao je sam, naslonjen na ormarić do mojega. Modnim se izričajem podosta razlikovao od ostalih učenika Gimnazije Seward. Svakog je trenutka pogledavao na kožni sat, kao da iščekuje nekoga. Kosa mu je ovoga bila uredno počešljana, a oči su mu se sjajila poput proljetnog neba obasjanog suncem. Desni je lakat naslonio na metalna vrata ormarića kako bi uspostavio ravnotežu. Ipak, vjerojatno sam ja bila jedina osoba kojoj je ta njegova hladnoća djelovala zastrašujuće. Sa njegova lica nikako nisam mogla pročitati što osjeća, tako je vješto to prikrivao. Uredu, pomislila sam bi će to smo dvije minute straha i onda će se sve vratiti u normalu. Progutala sam knedlu u grlu i lebdećim korakom krenula prema ormariću trudeći se koncentrirati vlastite misli kako bi se prisjetila šifre lokota. 3735- brzo sam okretala brojčanik, moleći nebesa da ne progovori.
"Rebecca, zar ne?", odjednom je izustio kako bi se uvjerio da je izgovorio pravo ime.
Samo sam zamahnula glavom i nastavila kopati po ormariću. Sadržaj u njemu bio je uredno posložen tko da sam s lakoćom pronalazila potrebne stvari.
"Rekla si, ako mi zatreba pomoć da se obratim tebi, zar ne?"
"Oprosti nemam vremena, zaista mi se žuri, stoga budi precizniji."
"Stvar je u tome da me Morwitz baš i ne voli te me ocijenio ispod mojih mogućnosti.
Latinski mi nikada nije bio omiljeni predmet, no moji roditelji očekuju da ispravim tu ocjenu i mislio sam pošto si ti…"
"…dobro upućena?", nastavila sam dio njegove rečenica. Znakovito je podigao desni ugao gornje usne, a koža na čelu mu se naborala.
"Znaš što, zaboravi.", odustao je od svog nauma.
"Slušaj me, ako trebaš pomoć, mogao si me jednostavno pitati, ja ne grizem, znaš. Osim toga to mi je posao, biti tebi na usluzi do kraja tjedna. Ako želiš da ti pomognem s latinskim, rado ću to učiniti.", slagala sam zadnji dio. Nisam voljela njegovo društvo, no znala sam da bi u protivnom Tanner saznao da nisam poštovala naš dogovor. Pogledao me kao da misli kako sam poludjela. Nije zucnuo ni riječ.
"Qui tacet, consentire videtur?" *
"Kako god, čekam te u knjižnici nakon sedmog sata.", slegnuo je ramenima i krenuo u smjeru sportske dvorane.

* * *


Krajolik Sewarda bio je okupan snažnim vjetrom koji je plesao valcer između krošanja drveća. Lagana kiša sipila je iz sivih oblaka, a zlatni su gromovi svake minute dijelili nebo na dva nesimetrična dijela. U školi više nije bilo gotovo nikoga, osim učenika koji su aktivno sudjelovali u izvannastavnim grupama.
Pogledom sam pratila njegove brze, ali promišljene poteze po papiru. Naslonila sam glavu na ruku kako bih ga bolje promotrila. Ispod tamno plavog džempera virila je bijela košulja. Kazaljke na njegovu kožnome satu neumorno su se pomicale. Nosnice mi je dodirivao parfem mirisa ebanovine koji je bio jak, no ugodan za njuh. Njegove plave oči su danas bile nemirne baš poput oceana na obali Sewarda. U naletu razmišljanja često je prstima prolazio kroz tamnu, podšišanu kosu. Unatoč tome što sam uspjela uočiti sve te detalje i dalje nisam mogla pročitati osjećaje njegova lica.
Naglo je podigao pogled sa ispisanog papira i usmjerio ga prema meni.
"Što je?", zbunjeno je upitao.
"Ništa, samo razmišljam.", odgovorila sam mu dok je on odložio olovku na stol.
"Zaista? O čemu to?", oponašao je moj položaj tijela tako da je glavu oslonio na ruku. Očito da ga je nešto posebice zanimalo.
"Nije važno.", rekla sam kratko zabacivši kosu preko ramena. Samo je slegnuo ramenima i nastavio pisati. Bojala sam ga upitati bilo što kako ne bih postavila krivo pitanje. Pošto ga nisam poznavala, nisam znala koje područje trebam izbjegavati.
"James, mogu li te ipak upitati nešto?", konačno sam se odlučila na prvi potez, a on je potvrdno klimnuo glavom.
"Zašto me plašiš? Znam da je pitanje besmisleno i glupo, no ti si prva osoba koja me u životu pošteno uplašila.", glas mi je postajao sve tiši
"Plašim te? Bojiš me se? Zanimljiva konstatacija, no ne mogu ti odgovoriti na to pitanje. Odgovor moraš pronaći sama, iako mi nije drago što imaš taj osjećaj.", pune je usne razvukao u blagi osmijeh te je nastavio pisati.
Uredu, odahnula sam. Možda nije bio pravi trenutak za ovakav razgovor, no nisam bila sigurna hoću li imati još koju priliku. Naslonila sam se na drveni naslon stolice prekriživši ruke na trbuhu. Zagledala sam se u strop kako bih razmislila. Teško da ću ikada pronaći razlog moje bojažljivosti. Znala sam da je posve bezopasan, no ipak sam u njegovu društvu bila nemirna poput kakvog zvrka.
"Znaš, iznenađuješ me, pozitivno naravno. U tebi postoji to nešto što me tjera da prije svakog kontakta dva puta promislim.", ponovo se oglasio na što sam se vidljivo trgnula. Ponovo se nasmiješio, no ovoga puta još srdačnije. Hladna je maska polako nestajala, trebala sam samo zagrebati po površini.
"Ovo je trebao biti kompliment?", zbunjeno sam podigla obrvu
"U Engleskoj da, ali ovdje nisam siguran. Na tebi je da odlučiš.", zamahnuo je glavom i pokazao profil druge strane svoga lica. Za oči mi je zapele udubina u koži pokraj njegova desna oka. Sigurno ju je bolno zaradio.
" Je li boljelo? Mislim, taj ožiljak.", izletjelo mi je.
"Ah, to. Zapravo ne sjećam se. Kao mali sam puno puta padao sa bicikla u namjeri da ga naučim voziti.", prstima je prošao po zarasloj rani.
"Još uvijek me se bojiš?"
"Ne, mislim da više nemam taj strah. Daj, da ti pomognem.", nagnula sam se preko njegovih ruku koje se umrtvljeno ležale na stolu kako bih dohvatila olovku. Džemper mu je mirisao na svježe ubrane ljiljane.
"Ovako je već bolje.", gumicom sam obrisala netočan odgovor. Jedan je grom snažno zalupio u zemljano tlo. Stare lampe koje su visjele sa stropa počele su titrati, a zatim su se ugasile. Knjižničarka Betty refleksivno je poskočila nakon što se njezino računalo ugasilo. Nestalo je struje. Pronašla je svijeću, napola izgorjelu te je zapalila.
" Mislim da podučavanje u mraku neće imati smisla, gospođice Rebecca."
"Nije važno, ionako smo završili.", odgovorio joj je James. Oboje smo ustali kako bismo pospremili stvari sa stola. Rukama sam opipavala površinu stola ne bih li sakupila sve potrebne knjige i pribor za pisanje. Odjenula sam jaknu, a James je učinio isto sa svojim samtenim sakoom. Okrenuo se i pružio mi ruku.
"Hajde, ne želiš se izgubiti u mraku, zar ne?", sumnjičavo me pogledao. Ruka mu je bila veoma topla i snažna, a mliječna koža glatka. Školski je hodnik bilo nešto svjetliji, vjerojatno zbog viška prozora. Na izlaznim vratima sam ugledala Lanu, kako stoji, a u jednoj je ruci držala veliki kišobran.
"Prijateljica me čeka. Drago mi je što sam pomogla. Imaš kišobran?"
"Naravno. Kada cijeli život provedeš u Londonu navikneš se da bez njega ne možeš izaći.", šake je pospremio u džepove. Mahnula sam mu i potrčala prema Lani.
"Hej zvončice! Jesi li raspoložena za šalicu kave i prijateljskog razgovora?", snažno me zagrlila smijuljeći se od uha do uha.
"Naravno! Dobro bi mi došao mali predah.", pristala sam. Izašle smo iz zgrade, a kišobran nas je štitio od kiše koja je još uvijek neumorno lijevala kao iz kabla.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.