Sjećam se kako sam, kao curica u drugom osnovne, bila veoma znatiželjna i uvijek sam imala puno pitanja. Jednom prilikom, na satu vjeronauka, vjeroučiteljica nam je pričala o Adamu i Evi i "prodavala" priču kao činjenice. Meni neke stvari nisu bile jasne, pa sam postavljala pitanja poput "Ako su Adam i Eva bili jedini ljudi na svijetu i imali su 2 sina, kime se onda Kain oženio?" Vjeroučiteljica je samo odgovorila da ne sumnjam u Božju moć i puteve, što je meni išlo na živce jer mi nije dala odgovor.

Kao i mnogi u Hrvatskoj, odrasla sam kao Katolikinja. No, ne mogu reći da sam ikad osjećala slijepu vjeru prema onome što su me učili. Jednostavno, smatram da je osoba koja ne prouči informaciju koju dobije jednostavno glupa (ne samo kad je u pitanju vjera, već općenito). Prije nego što se odlučim za nešto, volim znati svaku stranu priče.

Čitala sam Bibliju. Bibliju nije napisao Bog niti apostoli, a niti nitko tko je bio prisutan u vrijeme kada je Isus bio na Zemlji. Biblija je napisana desetljećima poslije. Sjećate se igre pokvarenog telefona? Zamislite da je igrate desetljećima, a onda se netko (tj. nekoliko pojedinaca) odluči završiti igru tako da dobivenu informaciju zapiše na komad papira. Naravno, budući da je Bibliju kolacionirao poganin, car Konstantin I., te da je od preko 32 Evanđelja (a često su prikazivala potpuno drukčije strane istih događaja) koja su postojala tada, on izabrao 4 (koja su mu najviše odgovarala), to mi je budilo još veće sumnje.

No, ono što je potpuno ugušilo moju vjeru (ako sam ikada uistinu vjerovala) nije bila moja sumnja u Bibliju, već osobna uvjerenja.

Dobar čovjek je dobar čovjek, bez obzira u što vjeruje ili ne vjeruje. Neću se osloboditi svojih "grijeha" ako ih kažem strancu u haljini, a smatram da neke stvari koje se smatraju grijehom prema vjeri, zapravo i nisu grijesi. Oprost tražim od onih koje sam povrijedila. Smatram da je licemjerno otići nedjeljom u crkvu i izrecitirati par molitvi i pjesama, a onda ostalih 6 dana u tjednu gaziti principe svoje vlastite vjere. Ne molim se nikome, već djelujem. Ne tražim ničiju pomoć, pa niti od Boga. Ako ću u nešto vjerovati, ne trebam nikoga da mi kaže u što ni pod kojim uvjetima. Ne želim da me predstavlja grupa ljudi koji sakrivaju pedofiliju svojih službenika, zabranjuju uporabu kondoma i osuđuju druge ljude (a propovijedaju da je jedina osoba koja može suditi Bog).

Jedno je biti spiritualan, a drugo religiozan. Ja vjerujem da postoji nešto veće od nas, nešto što ne možemo pojmiti. Kažem da je to Bog, tek tako da imam neku definiciju. Poštujem to, ali ne štujem. Ne pokušavam razumijeti jer mogu samo nagađati. Najvažnije mi je da me moja spiritualnost ne ograničava tuđim moralima.

Često dobijam kritike na račun svojih (ne)uvjerenja. Jednom prilikom me vlastiti (bivši) dečko psihički omaložavao ponašajući se kao da sam manje vrijedna jer ne vjerujem u "njegovog" Boga. Ne trebam ni govoriti da je dobio nogu. Ne volim kad mi netko uporno gura svoju religiju u grlo, pokušajući od mene stvoriti "pristojnu" osobu. Ja nikome ne govorim u što da vjeruje. Onog koga poštuješ, ne mijenjaš.

Nećeš postati bolja osoba ako pola života provedeš na misi. Ako prođeš pokraj crkve i ugledaš svećenika kako udari psa lutalicu nogom tjerajući ga iz crkvenog dvorišta (iz osobnog iskustva), a zatim ti tom istom psu daš komadić peciva; možeš biti uvjeren/a da ćeš prije ti u Raj (ako zaista postoji), nego spomenuti svećenik.

Djela, a ne prazne riječi. Bitno je kako tretiraš druge.