|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Pitanje katoličkog moljenja svecima vodi u veliku konfuziju. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve, katolici se ne mole svecima niti Mariji, već mogu zamoliti svece i Mariju da se mole ZA njih. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve moliti svece da se mole za nas ni po čemu nije drukčije nego zamoliti nekoga ovdje na zemlji da se pomoli za nas. Ipak, praksa mnogih katolika razilazi se sa službenim rimokatoličkim učenjem. Štoviše, mnogi katolici mole se izravno svecima i / ili Mariji, tražeći njihovu pomoć – umjesto da mole svece i / ili Mariju da za njih posreduju kod Boga za pomoć.
Naprotiv, konfuzija nastaje samo uz nerazumijevanje temeljnih odnosa u ovom činu. Kada želimo zamoliti jednu osobu da nam posreduje kod druge za određenu pomoć, mi molimo obje osobe, i to svaku na određen način. Prvu izravno molimo da posreduje, a drugu neizravno da nam pruži pomoć. Tako je i u ovom činu, a pravo značenje dobit ćemo ako uzmemo u obzir katoličko shvaćanje uloge i naravi obaju osoba – posrednika i Boga. Posrednik (bio to čovjek na zemlji, duša ili anđeo u nebu) sam po sebi nema nikakve ovlasti ukoliko mu nije dana od Boga, i svaka milost koja se po njemu udjeljuje dolazi od Boga. Stoga, molimo li se Mariji i svecima (za zagovor kod Boga), time ne mislimo da su oni samostalan i isključivi izvor milosti, nego naprotiv, pristupamo sa sviješću kako svaka milost dolazi od Boga, koji u svojoj ljubavi poziva ljude na dioništvo u njegovom planu spasenja. Odnosno, poziva ih da posreduju za spasenje drugih preko brojnih službi (propovijedanje evanđelja, svjedočenje, vršenje dobrih djela), jedna od kojih je i molitva.
- Biblija nigdje ne nagovara one koji vjeruju u Krista da se mole ikome drugome osim Bogu. Biblija nigdje ne ohrabruje, pa čak ni ne spominje, vjernike da mole pojedince na Nebu da se mole za njih.
Sve i da je ovo točno, nije nikakav dokaz da bi takva praksa bila pogrešna. To bi bio izričiti nalog da je posredništvo u molitvi zabranjeno, no takvo što nigdje ne nalazimo. Naprotiv, posredništvo u molitvi konstitutivan je i samorazumljivi dio Božjeg plana spasenja, koji implicitno slijedi logičkom nužnošću iz svih njegovih značajki.
Prva od njih je da su svi kršćani - živi koji prolaze zemaljski put i (tjelesno) mrtvi koji su u nebeskoj slavi živi udovi Kristovog Mističnog tijela, odnosno općinstva svetih (1 Kor 12, 18-20.26-27; Rim 12, 4-5). Druga je ta da su članovi općinstva svetih pozvani da mole jedni za druge i uzajamno si pomažu. Odnosi se to prije svega na zemaljsku Crkvu (Rim 8, 35-39; Rim 12,10; Gal 6,2; 1 Sol 5,11), ali i onu nebesku, u kojoj sveci poput nebeskih anđela savršeno spoznaju i svjesni su svega što se događa ne zemlji (Mt 18,10; Mt 22, 29-30; Lk 15,10; 1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2) te nas stoga mogu preporučiti Bogu svojim zagovorom (Job 33, 15-30; Tob 12,12). Da je tome doista tako, vidimo i u konkretnim primjerima gdje sveci doista prinose molitve Bogu (2 Mak 15, 11-16; Otk 5,8; Otk 8, 3-4). Budući da su članovi nebeske Crkve već postigli savršenstvo, one mogu biti upućeno samo za zemaljsku Crkvu (i duše u čistilištu) kojima predstoje još mnoge nevolje prije ulaska u kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Iz toga je jasno da nas sveci na nebu mogu čuti i zagovarati pred Bogom, odnosno posredovati molitvom za nas kao i svaki čovjek na zemlji, te je ova praksa posve utemeljena i ispravna.
- Zašto se onda mnogi katolici mole Mariji i / ili svecima, ili pak traže njihove molitve?... Vjeruju da svetac, koji je proslavljen na Nebu, ima »izravniji pristup« Bogu od nas. Prema tome, iznese li svetac molitvu Bogu, ona je učinkovitija nego kada bismo se mi molili izravno Bogu. Ova ideja posve je nebiblijska. U Hebrejima 4,16 čitamo kako vjernici ovdje na zemlji mogu »...pristupa(ti) s pouzdanjem k prijestolju milosti«.
Ako je tako, i ako su izravne osobne molitve Bogu samodostatne, zašto ipak gospoda iz GotQuestionsa potiču jedni druge i prakticiraju posredničku molitvu? Ne smatraju li možda da je ona na neki način ''učinkovitija''? Naravno da da, i već time pokazuju svoju nedosljednost i diskrepanciju u mišljenju. Načelo o većoj vrijednost molitve provlači se kroz čitavo Pismo, nasuprot ovdje prešutno izražene ideje da je bilo kakva i svaka molitva Bogu ugodna. Tako Bog odgovara na zagovor svojih odabranika poradi drugih ljudi: Abrahama (Post 20,17), Mojsija (Izl 32, 11-14. 30-34; 34,9; Br 14, 17-20; 21, 7-9), Samuela (Jr 15,1), Joba (Job 42, 7-9). Bogu sasvim sigurno nisu nužni posrednici – mogao je svoja djela izvesti i bez njih, ili je mogao izravno uslišati molitve svakog čovjeka, no On upravo želi da čovjek u što većoj mjeri surađuje u ostvarenju njegova djela. Stoga i sv. Pavao više puta potiče kršćane na uzajamnu molitvu kako bi se Bog udostojao dati sasvim konkretne milosti za ostvarenje njihovog apostolata (Rim 15, 30-32; Kol 4,3; 1 Sol 5,25; 2 Sol 3, 1-2; Ef 6, 18-20; Heb 13,18). Bog je mogao to učiniti i bez čovjekove molitve, ili je mogao odgovoriti na samo jednu molitvu, no vidimo da su ipak njegovi naumi drukčiji. Stoga je ova teza:
- Bog ne uslišuje molitve na osnovu toga tko moli.
…dokazano kriva, i glavni uzrok nerazumijevanja. Ako Bog doista prije svraća svoj pogled na osobe koji su mu bliskije, to posebno vrijedi za duše koje se nalaze u Njegovoj slavi. I zato ćemo se prije utjecati molitvama onih koji su postigli savršenstvo, nego onih koji to nisu. Jer doista:
''Mnogo može žarka molitva pravednikova.'' (Jak 5,16)
- 1. Timoteju 2,5 kaže: »Jer – jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus«. Nitko drugi ne može posredovati kod Boga za nas. Ako je Isus JEDINI posrednik, to znači da Marija i sveci ne mogu biti posrednici.
Naprotiv, takvo što nigdje ne piše, nego je tumačenje učitano u tekst. Nigdje ne stoji da je Isus jedini i isključivi posrednik, nego da je JEDAN posrednik, odnosno temeljni i glavni, iz kojega izviru sve milosti, dok su u tome posredništvu pozvani sudjelovati svi ljudi. Da je doista tako, otkrit ćemo jednostavnim uvidom u kontekst odlomka:
''1Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, 2za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. 3To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, 4koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. 5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, 6koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, 7za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini.'' (1 Tim 2, 1-7)
U prethodnim recima sv. Pavao potiče kršćane na molitvu za svoje bližnje i vladajuće, kako bi pristigli spoznaji istine i spasenju. Odnosno, poziva ih da budu posrednici u privođenju ljudi k Bogu i Isus Kristu – koji je jedan izvorni posrednik, i to tako da nas je svojom smrću otkupio. Iz te žrtve proizlaze sve milosti, za čije smo ostvarenje i mi pozvani posredovati. Činimo to molitvom, propovijedanjem i naučavanjem vjere, sastavnim dijelovima kršćanskog poziva koje sv. Pavao spominje, a s kojima se očito i gospoda iz GotQuestionsa slažu. Time su nam nerazumljivija ovakva proturječja, kojih očito nisu ni svjesni, a koja jasno ukazuju na neutemeljenost prigovora i logičke defekte u njihovoj vjeri.
- Nadalje, Biblija kaže da Isus Krist sâm posreduje za nas pred Ocem (Hebrejima 7,25). Budući da sam Isus posreduje za nas, zašto bismo trebali Mariju ili svece da posreduju za nas? Koga bi Bog pozornije slušao nego svoga Sina? Rimljanima 8,26-27 opisuje kako Sveti Duh posreduje za nas. Budući da druga i treća osoba Trojstva već posreduju za nas pred Ocem na Nebu, zašto bi uopće Marija ili sveci trebali posredovati za nas?
Zbog istog razloga koji navodi dotičnu gospodu da mole jedni za druge, i zbog istog razloga zašto sv. Pavao potiče kršćane da mole jedni za druge. Zato jer je svaki kršćanin pozvan da sudjeluje u Kristovu posredništvu, i zato jer je Bog voljan prije uslišati pravednikovu molitvu. A postoje li (osim Krista) veći pravednici od Djevice Marije i svetaca?
- Katolici kažu da se molitva Mariji i svecima ne razlikuje od traženja da se netko ovdje na zemlji pomoli za nas. Hajdemo provjeriti tu tvrdnju. (1) Apostol Pavao moli druge kršćane da se mole za njega u Efežanima 6,19. Mnogi odlomci u Bibliji opisuju vjernike kako se mole jedni za druge (2. Korinćanima 1,11; Efežanima 1,16; Filipljanima 1,19; 2. Timoteju 1,3). Biblija nigdje ne spominje da je netko zamolio nekoga na Nebu da se pomoli za nekoga na zemlji.
Izričito možda ne spominje, ali smo se već uvjerili kako se takva praksa implicitno nameće iz svih relevantnih značajki Božje objave. Naime, kršćanstvo nije religija vjerskog zakonika koji bi popisivao sve članke vjere, udaljena od zemaljske stvarnosti, nego živa i djelatna poruka Trojedinog Boga izražena po nadahnutim svjedocima – autoritetima, koja se očituje i prenosi s pokoljenja na pokoljenje u kršćanskoj zajednici. Stoga ni ne možemo na taj način pristupati Božjoj objavi, već trebamo uzeti u obzir sve konstitutivne značajke. Jedna je od njih životna praksa prvih kršćana, koja nedvojbeno potvrđuje ono što sv. Pismo implicitno nameće –povezanost s nebeskom Crkvom koja nas podupire na našem zemaljskom putu.
- (2) Biblija ne pruža nikakve naznake da Marija ili sveci mogu čuti naše molitve. Marija i sveci nisu sveznajući. Premda proslavljeni na Nebu, oni su još uvijek ograničena bića. Kako bi uopće mogli čuti molitve milijunâ ljudi?
Ograničeni u nekom duhovnom smislu, ali zasigurno ne u kategorijama prostora i vremena – koji pripadaju materijalnoj stvarnosti. A kao što znamo, duše pokojnih na nju nisu navezane. No važnije od svega jest da sv. Pismo daje izričita svjedočanstva o savršenoj spoznaji zemaljske stvarnosti svetaca i anđela (1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2), koji znaju svaki postupak i raduju se čovjekovom obraćenju (Mt 18,10; Lk 15,10). Stoga i možemo vidjeti da na nebu prinose molitve za zemaljsku Crkvu (Otk 5,8; 8, 3-4) – čija je djelotvornost dokazana već nebrojeno puta tijekom čitave povijesti Crkve.
- Kada god Biblija spominje moljenje ili razgovaranje s mrtvima, čini to u kontekstu vračanja, čarobnjaštva, nekromanije i gatanja – a sve ovo Biblija oštro osuđuje (Levitski zakonik 20,27; Ponovljeni zakon 18,10-13). U jednome slučaju kada se netko obraća »svecu«, Samuelu u 1. Samuelu 28,7-19, Samuel nije baš presretan što ga ometaju.
Ovdje bi valjalo navesti i ukazanje Mojsija i Ilije na gori preobraženja (Lk 9, 30-31), izraženo s posve različitim značajkama. No, suštinska razlika između zazivanja duhova i molitve svecima ipak je očita – dok je prvo čovjekov samovoljni postupak koji se protivi Božjim zakonima i teži podrediti sebi nadnaravne sile, drugo je ponizna molitva u konačnosti upućena Bogu radi Njegove milosti. To je napose jasno u seansi u en-Doru, gdje Šaul želi samovoljno saznati budućnosti – pridobiti sebi znanje koje je pridržano samo Bogu, i tako djeluje protiv naravnog poretka stvari. No, kad bi netko uputio molitvu svecu da zadobije koju milost, to sigurno ne bi bilo protivno Njegovom zakonu jer se čovjek posve podlaže Božjoj volji. Naprotiv, budući da nam Bog želi dati sve što koristi našem spasenju, bilo bi to vrijedno djelo. Sve u svemu, potrebno je imati obzira na konstitutivne elemente čina koji određuju njegovu bit, naspram onih koji ga određuju samo akcidentalno ili nebitno.
- Nema nikakve osnove ni potrebe moliti se bilo kome drugom osim Bogu. Nema osnove ni tražiti od nekoga na Nebu da se moli za nas. Jedino Bog može čuti naše molitve. Nitko na Nebu nema bolji pristup k Božjemu prijestolju od onoga koji mi imamo kroz molitvu (Hebrejima 4,16).
Naprotiv, kroz ovaj osvrt uspjeli smo se uvjeriti da ništa od navedenog nije točno. Vidjeli smo da gospoda iz GotQuestionsa upućuju indirektne molbe ljudima na zemlji, vidjeli smo da sveci na nebu mole za nas te da možemo i da im je korisno upućivati molitve, vidjeli smo da nebeska Crkva čuje naše molitve, i da Bog radije uslišava (većeg i savršenijeg) pravednika. Otkrili smo i da je razlog ovim pogreškama potpuno krivi pojam Božje objave, koji bismo mogli nazvati biblijskim literalizmom ili legalizmom, uz zanemarivanje logičke usporedbe sa stvarnošću.
Zapravo i ne trebamo stavljati prigovor na zaključke kao takve – oni nužno slijede iz pogrešnih premisa, isto kao i čitav vjerski sustav protestantskog fundamentalizma. I zato, možemo samo ponoviti glavnu poantu da ispravna vjera može proizaći samo iz ispravnih temelja objave, te da se ona dosljedno nalazi u Katoličkoj crkvi, stupu i uporištu istine (1 Tim 3,15).
