|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5, 17-19)
Riječi koje veoma često nailaze na nerazumijevanje i zbunjuju čitatelja. Isus ne dokida Zakon ili Proroke. Štoviše, upozorava da će nepoštivanje i najmanje odredbe, snositi teške sankcije. Pa ipak, poznata nam je osuda načela ''oko za oko, zub za zub''. Znamo da se više nismo dužni obrezivati, prinositi žrtve, ili pak vršiti rigorozne starozavjetne propise. I nije nam jasno, kako je moguće da Isus ne ukida Zakon, kada tolike odredbe za nas kršćane više ne vrijede? Ovdje, na prvi pogled, mora biti riječ o protuslovlju!
No, upitajmo se najprije, jesmo li shvatili pravi smisao Isusovih riječi? Na koji način Isus namjerava ispuniti Zakon? Izričito napominje da ništa neće dokinuti! Pa ni ono najmanje slovo u grčkom alfabetu, neće propasti! Ove se, naoko protuslovne izjave, moraju nadopunjavati. Ali kako?
Da bismo ušli u ispravno shvaćanje Isusovih riječi, pogledajmo nastavak govora, koji donosi nadopunu i objašnjenje:
"Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko." (Mt 5,20)
Ovdje uviđamo načelo na kojem je utemeljen čitav Božji zakon – pravednost. No, kada govorimo o Božjem zakonu, objasnimo najprije što točno podrazumijevamo. U punini vremena, Bog nam šalje svoga Sina, i odlučuje po Njemu objaviti svu istinu koju je naumio (Iv 15,15). Da bismo pak dublje shvatili značajke tog događaja i poruke koju nam Bog daje, moramo se vratiti odakle je sve počelo. Otići duboko u prošlost i pronaći uzrok tog Božjeg zahvata. A potom, možda još važnije – otkriti na koji je način Bog pripravio ljudski rod na ovaj središnji događaj čitave zemaljske povijesti.
Pošto je stvorio prvi ljudski par, Bog ih je smjestio u raj zemaljski, i u uživanju blaženstva, postavio im jedan uvjet – da se prihvate onakvima, kakve ih je Bog zamislio i stvorio. Pa ipak, zavedeni vlastitim častohlepljem, iznevjerili su Božje povjerenje. Izgnani su iz raja zemaljskog, i navukli kaznu na čitavo buduće potomstvo. Lišeni su gledanja Božje slave, i osuđeni na prolaznost života. No Bog im i uslijed svoje pravednosti iskazuje milosrđe. Naviješta znakovito i tajanstveno, po prvi puta njihovo otkupljenje (Post 3,15), i ostavlja nadu da će im biti vraćeno ono, što su svojom nepokornošću izgubili. Sklapa prvi savez sa ljudskim rodom.
Upravo je pojam saveza ono što na osobit način zaokuplja našu pozornost. Bog će od ovog trenutka, kroz svoju neizrecivu pedagogiju, pripravljati ljudski rod na konačni čin, kulminaciju njegove ljubavi i milosrđa – poslanje svoga Sina. Postupno će im, u sve jasnijem stupnju objave, otkrivati svoj božanski Zakon, i naviještati dolazak Otkupitelja. S ljudskim rodom sklapa nekoliko saveza, u kojima pratimo postupnost objave – s obzirom na:
a) opseg ljudskog roda
b) Zakon
c) navještaj otkupljenja
Sklapa ga najprije s bračnim parom, Adamom i Evom, zatim s Noom, kada se savez proteže na obitelj, pa Abrahamom, kada obuhvaća pleme, i naposljetku Mojsijem, kao predstavnikom izraelskog naroda. Kao jamstvo svojih obećanja ostavlja im znakove saveza – Noi predaje dugu, Abrahamu obrezanje, Mojsiju otkriva svoje ime. U navještajima sve jasnije otkriva pojavak budućeg otkupljenja – počevši od pralikova patrijarha, proroka i vjerskih ustanova, pa do izravnih navještaja budućeg Mesije. I naposljetku, otkriva im postupno puninu svog božanskog Zakona. Počevši od prvog ljudskog para, Bog povremeno, i u određenim prigodama, otkriva pojedine propise, koji će svoj puniji izražaj dobiti u Mojsijevom Zakonu.
Nakon što ih je izveo iz egipatskog ropstva, s odabranim narodom Izraelom sklapa savez, i otkriva im svoj Zakon. Ipak, taj savez još uvijek nije konačan i dovršen čin Božje objave, nego samo priprava za novi i savršeniji savez, koji će biti ostvaren u Njegovu Sinu, Isusu Kristu. A ono što obilježava savez, vrijedi na jednak način i za njegove sastavne dijelove, pa tako i Zakon. Isus sam svjedoči da ga je došao usavršiti, i to zato jer ne posjeduje puninu stvarnosti, već samo sliku i navještaj buduće i savršenije stvarnosti (Heb 10,1).
Time se vraćamo na početnu točku, i ponovno postavljamo pitanje: na koji način Isus usavršava Mojsijev Zakon? Dva su moguća rješenja. Svaki je propis sastavljen od dvije odrednice: izražajne forme, i materijalnog principa, i pitamo na kojoj bazi Isus usavršava propise? Nadograđuje li naprosto na bazu forme propisa kao takvog, na način kako je definiran u Zakonu, ili samo usavršava materijalni princip, posve neovisno o formi? Odgovor ćemo potražiti u samom tekstu sv. Pisma, otkrivajući načela Isusovog djelovanja iz pojedinačnih tvrdnji.
U nastavku teksta, Isus donosi šest primjera usavršenja pojedinih propisa Mojsijeva Zakona. Razmotrimo najprije prva dva primjera, u kojima Isus doista nadograđuje konkretnu formu propisa:
"Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu." (Mt 5, 21-22)
"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.’’ (Mt 5, 27-28)
Kao što vidimo, ove dvije zapovijedi Dekaloga sada bivaju uzdignute na jednu višu razinu, na način da je naprosto dopunjena njihova izražajna forma. Dok je u vrijeme starog saveza zabrana odnosila samo na ubojstvo i preljub, sada biva proširena i na potencijalne uzroke ovih čina. Čini nam se stoga da bi Isus imao samo nadopuniti propise na način kako su određeni u Starom zavjetu. No, pogledajmo dalje:
"Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub." (Mt 5, 31-32)
"Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje.'' (Mt 5, 33-34)
"Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.'' (Mt 5, 38-39)
"Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.'' (Mt 5, 43-44)
Kao što vidimo, Isus dokida obvezu starih propisa. Više nije dopušteno otpuštati ženu, zaklinjati se, vraćati talionskim načelom i mrziti neprijatelja. Naprotiv, odsada vrijedi jedan savršeniji zakon, i ako bi netko vršio stare propise, postaje ne više vršitelj, nego krivac protiv Božjeg zakona. I ovdje dobivamo konačan odgovor našem pitanju: uviđamo da ispunjenje Zakona nije nužno vezano na puku nadogradnju forme (kao kod govora o zabrani ubojstva i preljuba), nego ta nadogradnja smjera na višu svrhu propisa! I zato možemo reći, da Isus usavršava Zakon, ako imamo pred očima u kojoj službi stoje navedeni propisi – ako uviđamo da je princip propisa, redom: valjanost braka, jamstvo vlastitog svjedočanstva, opraštanje uvrede i ljubav prema ljudima, tada doista uviđamo da ih Isus usavršava. Sada valjanost braka ne ovisi o čovjekovoj volji, nego Božjem jamstvu, sada za svjedočanstvo govori naša vjera, sada moramo bezuvjetno praštati uvrede i bezuvjetno voljeti sve ljude.
Istvoremeno, dolazimo do potpunijeg razumijevanja načela na kojima je utemeljen Božji Zakon – a to su pravednost (Mt 5,20), i svetost (Mt 5,48). Vodeća misao pri usavršenju, odnosno podizanju moralnih propisa na najvišu razinu. Šaljući svoga Sina na svijet, Otac nebeski otkriva nam svoju svetost, kojom sada biva prožet čitav Zakon. Zakon Kristov (Gal 5,6; 6,2; 1 Kor 13, 2-13) kojemu je prethodni, proglašen od čovjeka, bio samo slika i navještaj onome, koji proglašuje Bogočovjek.
Teologija saveza ključ je kojim dolazimo do odgovora na ovo pitanje, ali i ispravnije razumijevanje čitave povijesti spasenja. Sada uviđamo, da je čitava predkristovska stvarnost samo priprava, nesavršena slika i navještaj buduće i savršenije stvarnosti, i da iz te perspektive valja biti promatrana. Odnosi se to i na stari, Mojsijev zakon, čije propise na bazi unutarnjeg principa, Isus uzdiže sa nesavršene na savršenu razinu, i otkriva nam Božji Zakon u njegovoj punini.
