|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
U nekoliko slijedećih članaka detaljnije ćemo se pozabaviti protestantskom maksimom ''sola Scriptura'' kojom se drži da je Biblija jedino i isključivo mjerilo vjere, u kojem je zapisana čitava objava predana apostolima, dovoljna za spasenje putem osobnog tumačenja po prosvjetljenju Duha Svetoga koje dobiva svaki vjernik. De facto, radi se o predaji prvih reformatora prihvaćenoj kao aksiom unutar protestantizma, i bez posebnih potrebe za dokazivanjem uzima se kao samorazumljiva, gotova stvar. Stoga ćemo u nekoliko jednostavnih koraka iz temelja preispitati vjerodostojnost načela ''Sola Scriptura'' i uvjeriti se kako i zašto je ono u suprotnosti s logikom, poviješću spasenja, i na kraju krajeva – samom Biblijom, te ne može biti prihvaćeno kao valjano.
Najprije razmotrimo nekoliko osnovnih činjenica u pogledu izvora Božje objave, i njezinog prenošenja. Kad govorimo o Bibliji kao Riječi Božjoj, moramo znati da rabimo analogni pojam. U pravom smislu riječi Riječ Božja jest druga božanska osoba - Isus Krist (Iv 1, 1-18), dok pisani zapis objave shvaćamo kao Riječ Božju u drugotnom smislu, i da bismo otkrili sadržaj Božje poruke najprije trebamo krenuti od njegove vječne Riječi – Isusa Krista, i razmotriti njegovo djelovanje. Tu valja primijetiti način na koji Isus Krist donosi Božju poruku ovome svijetu i namjerava da se sačuva sve do konca svijeta, što će nam kasnije dati veoma važan pogled na značaj izvora objave. Pouzdano znamo da Isus osobno nije svoj nauk zapisao niti je imao namjere da se prenosi isključivo pismenim putem. Umjesto toga, Isus propovijeda Radosnu vijest riječju i djelima, a kad apostolima daje opće poslanje, upućuje ih da slijede njegov primjer:
''Isus im pristupi i prozbori: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" "I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." (Mt 28, 18-20)
''I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.'' (Mk 16, 15-16)
Moramo uzeti u obzir da Isus nigdje ne naređuje da njegove riječi budu zapisane i vrijede kao jedino mjerilo istine. Takvo što išlo bi u prilog, štoviše – bilo bi nužno, da se uspostavi valjanost načela o samodostatnosti Pisma. Kad ovo spominjemo vrijedi povući paralelu s religijom koja uči nešto slično. Primjerice, islam vjeruje da je njihova sveta knjiga – Kuran, diktiran izravno od Boga i da je kao takav preslika knjige koja se nalazi na nebu, no čak ni u tom slučaju ne prihvaća se načelo o samodostatnosti svete knjige. Još manje razloga imamo držati da bi u slučaju sv. Pisma – zbirke knjiga koje su nastajale u dužim vremenskim razdobljima, redovito kroz nekoliko redakcija, i sadrže zapis vjerskih predaja, takvo načelo imalo utemeljenja. Isus doduše naređuje da se zapišu njegove riječi u Otkrivenju kad apostol Ivan šalje poslanice sedmorim Crkvama (Otk 1,11), no osim toga nema nikakve naznake da bi Gospodin tražio da cjelokupno Evanđelje bude zapisano kao mjerilo vjere, već, kao što smo vidjeli, upućuje apostole da usmenom putem naviještaju ono što su čuli od Njega osobno, i što će naučiti po inspiraciji Duha Svetoga. Time dobivamo vrlo jasno projekciju odnosa između dvaju načina prenošenja Radosne vijesti u samom početku – dvadesetak godina nakon Gospodinovog uzašašća na nebo nema zapisano nijedan redak Novog zavjeta, i apostolski nauk prenosi se isključivo usmenim putem. Još više, osamdesetak će godina proći do zapisa posljednjeg apostolskog svjedočanstva o Isusu, a Crkva će formalno utvrditi novozavjetni kanon tek na Rimskoj sinodi 382. god.
Imajući to na umu, čini nam se potpuno nelogičnim držati da bi Biblija, koje kao kanonizirane zbirke svetih spisa praktički nije bilo u Crkvi preko 300 godina, imala vrijediti kao jedino i isključivo mjerilo vjere. Jer ako bi prihvatili takvo načelo, postavlja se pitanje što jest vrijedilo u tako dugom razdoblju kad Biblije nije bilo? Na koji je način funkcionirala primjena Isusove spasiteljske poruke? Kao što p. Arnold Damen izlaže u svojoj propovijedi, odgovor se nameće sam po sebi – Crkva mora biti taj instrument Božjeg djelovanja u ovome svijetu od početka javnog apostolskog poslanja, pa sve do konca svijeta. Crkvi je Isus povjerio zadaću povezivanja vjernika s Bogom i upućivanja u istinu, a naviještaj Božje Riječi od strane apostola ostvaruje se usmenim propovijedanjem i pisanom riječju. Oba su načina konstitutivni dio evanđeoskog navještaja i imaju jednaku snagu. Apostoli i njihovi suradnici nemaju namjere čitav nauk zapisati, još manje stvoriti jedan dogmatski priručnik, katekizam koji bi na sustavan način utvrdio čitavu javnu objavu. Suprotno tome, apostoli u pismima naslovljenim na pojedine osobe ili zajednice jednostavno konkretiziraju Predaju prema postojećim okolnostima i specifičnoj situaciji, a evanđelisti prenose sažeto svjedočanstvo Isusovog života kako bismo na njihovu riječ vjerovali u ono što je Isus činio. Uvjerimo se u to i sami:
''Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu'' (Iv 20, 30-31)
Nakana evanđelja jest uvjeriti čitatelja da je Isus Sin Božji, Mesija čiji su dolazak naviještali proroci, no sveti pisci nemaju namjere pismeno utvrditi kompletan nauk koji bi imao služiti kao jedino mjerilo. Naprotiv, apostol Ivan sam navodi da je neke stvari prikladnije prenijeti usmenim putem i nema ih namjere zapisati:
“Mnogo bih vam imao pisati, ali ne htjedoh na papiru i crnilom, nego se nadam da ću doći k vama i iz usta u usta govoriti da radost vaša bude potpuna.” (2 Iv 1, 12)
“Mnogo bih ti imao pisati, ali neću da ti pišem crnilom i perom. Nadam se da ću te uskoro vidjeti pa ćemo iz usta u usta govoriti.” (3 Iv 1, 13-14)
“A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.” (Iv 21, 25)
A sv. Pavao u više navrata upućuje vjernike da se pridržavaju pouke koju su primili na oba načina – i pismeno i usmeno:
''Hvalim vas što me se u svemu sjećate i držite se predaja kako vam predadoh.'' (1 Kor 11,2)
''Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom.'' (2 Sol 2,15)
''Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas.'' (2 Sol 3,6)
''Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.'' (2 Tim 1,13)
''Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.'' (2 Tim 2, 1-2)
…dajući do znanja da oba naviještaja imaju jednaku vrijednost, i ne daje nikakve naznake da bi se usmena propovijed imala zaustaviti na postojećoj generaciji, već Timoteja upućuje da je po autoritetu biskupske službe prenosi na slijedeća pokoljenja, i tako sve do konca svijeta. Isto vrijedi i za pisane poslanice koje uzimamo kao važeće za opću crkvu, iako su naslovljene na pojedine osobe ili zajednice, jer sve što apostoli naučavaju s autoritetom, ima se držati izjavljenim od Duha Svetoga, koji ih po Isusovom obećanju uvodi u svu istinu (Iv 14, 16-17; Mt 28, 18-20; Iv 20, 21-23).
