|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Bez ikakve dvojbe, ovo pitanje obavezno će se pojaviti u apologetskoj raspravi s kršćanima pod naglašenim atributom Biblije ili reforme. Nije malo onih, koji samu izradu svetih predmeta smatraju zabranjenom, a štovanje istih kvalificiraju kao idolopoklonstvo i mnogi katolici ostaju u nedoumici kako pružiti adekvatan odgovor u obranu učenja Kristove Zaručnice. Štoviše, ponekad čak i spontani pogled u biblijski tekst Dekaloga može izazvati sumnju. Tako nastaje pomisao da katolici protivno Božjim zapovijedima drže kipove u svojim crkvama, čime upadaju u grijeh. Da nema nikakve osnove takvoj bojazni, nastojat će pokazati ovaj tekst na temelju autentičnih biblijskih navoda, i istovremeno poučiti čitatelja kako opovrgnuti prigovor opozicije.
Najprije razmotrimo o čemu govori biblijski tekst Dekaloga:
"Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.'' (Izl 20, 2-6)
Obratimo pažnju na tri dimenzije Božje zapovijedi: pravljenje, klanjanje i služenje urezanom liku, poredanih u gradaciji. Svaki od tri stupnja prikazuje različiti aspekt jednog grijeha koji nazivamo idolopoklonstvom. Krenimo od definicije. Pod idolopoklonstvom možemo smatrati podudarnost uma i čina u klanjanju određenom predmetu kao nečemu nadnaravnom, što kao takvo posjeduje božanska svojstva. Cijenjena opozicija, nažalost, zanemaruje stanje uma i činu samom po sebi pripisuje definirano značenje. Na ovo ćemo se kasnije osvrnuti, najprije ukažimo na prvi prigovor koji nas može zateći. Zanemarujući smisao cjelokupne Božje naredbe, mnogi izvlače iz konteksta prvi dio i tvrde da je Bog izričito zabranio svaki oblik izrade likova u vjerske svrhe. Takvo što nije točno. Upravo suprotno – Bog izričito naređuje da budu izgrađeni kipovi kerubina i oslikane zavjese u Njegovom Svetištu:
''Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište.'' (Izl 25, 18-20)
"Prebivalište načini od deset zavjesa: od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Na njima neka budu vezeni likovi kerubina - djelo umjetnika'' (Izl 26,1)
"Napravi zavjesu od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Neka su na njoj izvezeni kerubini.'' (Izl 26,31)
A zatim, Salomon na Božji poticaj kreće u gradnju jeruzalemskog Hrama, te izgrađuje istovjetne slike i kipove, ovaj put bez izričitog spomena o uzorku:
''U Debiru načini dva kerubina od maslinova drveta. Bili su visoki deset lakata. Jedno je krilo u kerubina bilo pet lakata i drugo je krilo u kerubina bilo pet lakata; deset je lakata bilo od jednoga kraja krila do drugoga. I drugi je kerubin bio od deset lakata: jednaka mjera i jednak oblik obaju kerubina. Visina jednog kerubina bila je deset lakata, tako i drugoga. Smjestio je kerubine usred nutarnje prostorije; širili su svoja krila, tako da je krilo jednoga ticalo jedan zid, a krilo drugoga ticalo drugi zid; u sredini prostorije krila im se doticahu. I kerubine je obložio zlatom. Po svim zidovima Hrama unaokolo, iznutra i izvana, urezao je likove kerubina, palma i rastvorenih cvjetova, zlatom je pokrio i pod Hramu iznutra i izvana.'' (1 Kr 6, 23-30)
''Načinio je deset tučanih podnožja; svako je podnožje bilo četiri lakta dugo, četiri lakta široko, a tri lakta visoko. Podnožja su bila ovako izrađena: imala su okvire, a okviri su stajali među preponama. Na okvirima među preponama bili su lavovi, volovi i kerubini; a na samim preponama, kako iznad lavova i volova tako i pod njima, bijahu ukrasi poput vijenaca.'' (1 Kr 7, 27-29)
Također, prisjetimo se mjedene zmije, preko koje Bog ozdravlja ljude:
''Mojsije se pomoli za narod, i Jahve reče Mojsiju: "Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda." Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.'' (Br 21, 8-9)
U navedenim primjerima jasno se potvrđuje naša pretpostavka. Bog zabranjuje idolopoklonstvo – izradu, klanjanje i služenje idolima, ali dopušta gradnju kipova i slika u religiozne svrhe. Možda ćete se upitati – ne podrazumijeva li termin urezanog lika oba pojma? Odgovor je negativan, prevodilac je ovdje inzistirao na hrvatskom izrazu i stvorio malu pomutnju. Pogledamo li primjerice engleski prijevod, primjećujemo termin idola čime se pravi razlika u odnosu na obične kipove i slike.
Što podrazumijevamo pod ''običnim'' kipovima i slikama? Upravo ono što smo prethodno pročitali – slike i kipove koji su puka reprezentacija prikazanog i ne pripisuju im se nadnaravna svojstva kao takvima.
A kako, tada, konkretno izgleda idol i na koji način se prema njemu ophode idolopoklonici? Imamo li primjer u Bibliji? Naravno da imamo, i to vrlo ilustrativan.
''A imali su u Babilonu kumira imenom Bela i prinosili mu svaki dan po dvanaest artaba najboljeg brašna, četrdeset ovaca i šest metreta vina. I kralj ga je štovao i svaki dan išao da mu se klanja. A Daniel se klanjaše svome Bogu. Stoga mu reče kralj: "Zašto se ti ne klanjaš Belu?" On odgovori: "Jer ne štujem rukotvorenih kumira, nego Boga živoga, koji stvori nebo i zemlju i koji gospodari svakim tijelom!'' Tada će kralj: "Ti dakle misliš da Bel nije živi bog? Zar ne vidiš što sve pojede i popije svaki dan?" I reče Daniel smiješeći se: "Ne varaj se, kralju; iznutra je od gline, izvana od mjedi; nikada taj još nije ni jeo ni pio." Svećenici mu Belovi rekoše: "Mi ćemo izići, a ti, o kralju, naredi da se postave jela i donese miješano vino: zatim zaključaj vrata i zapečati ih svojim prstenom; ako ujutro dođeš i ne nađeš da je Bel sve pojeo, neka umremo - mi ili Daniel, naš klevetnik." Nisu se bojali, jer bijahu načinili pod stolom tajni ulaz kojim bi svaki dan dolazili i trošili jelo. Ali kad oni izađoše i kralj dade postaviti jela Belu, Daniel naredi svojim slugama da donesu pepela i njime pospu sav hram pred očima kraljevim. Tada iziđoše, zaključaše vrata, zapečatiše ih kraljevim prstenom te otiđoše. Svećenici, po običaju, dođoše noću sa ženama i djecom: sve izjedoše i popiše. Kralj sutradan urani, a tako i Daniel. I kralj ga zapita: "Daniele, jesu li pečati nepovrijeđeni?" - "Nepovrijeđeni su, kralju", odgovori Daniel. Čim se otvoriše vrata, kralj pogleda na stol i povika iza glasa: "Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!" Daniel se nasmija; zadrža kralja da ne uđe, pa mu reče: "Pogledaj pod, istraži čije su ovo stope!" "Vidim stope muškaraca, žena i djece" reče kralj. I bijesan, dade uhvatiti svećenike, žene i djecu njihovu. Tada mu pokazaše tajna vrata na koja su ulazili i trošili ono što bijaše na stolu. Kralj ih dade pogubiti, a Bela predade Danielu, koji razori njega i njegov hram.'' (Dan 14, 3-7. 13-22)
Ovdje jasno razabiremo na koji načina su poimali i kako su se Babilonci ophodili prema idolu – smatrali su ga živim bogom koji jede, pije, uslišava molitve i čini čudesa. Idol zapravo može biti bilo koji premet kojemu pripisujemo božanska svojstva. Kao što rekosmo, umna projekcija je ključni faktor koji determinira pravu prirodu čina. Uzmimo još jedan odličan primjer koji pravi razliku između kipa i idola:
''Treće godine kraljevanja Hošee, sina Elina, u Izraelu, postao je judejskim kraljem Ezekija, sin Ahazov. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad se zakraljio. Kraljevao je dvadeset i devet godina u Jeruzalemu. Materi mu je bilo ime Abija, Zaharijina kći. Činio je što je pravo u očima Jahvinim, sasvim kao njegov otac David. On je uklonio uzvišice, srušio je stupove, sasjekao je ašere i razbio zmiju od mjedi koju bijaše načinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve. Zvali su je Nehuštan.'' (2 Kr 18, 1-4)
Kao što vidimo, Mojsijeva zmija koja je izvorno služila Bogu da liječi otrovane i bila smatrana običnim kipom od mjedi, kasnije postaje idol jer su joj se Izraelci počeli klanjati kao bogu! Upita li vas itko o razlici između kipova koje imamo u crkvama i idola, mirne duše mu iznesite ovaj primjer.
Kad smo, dakle, objasnili pravo značenje zapovijedi o zabrani idola, definirali idolopoklonstvo i ukazali na razliku između lika i idola, nailazimo na idući prigovor. Sve što smo čuli stoji, no katolici se klanjaju i kleče pred kipovima! Štoviše, neki ih čak pobožno dodiruju, ljube i kite cvijećem – ovdje mora biti riječ o idolopoklonstvu!
Možda, za nekog tko nastoji unaprijed donositi zaključke, ali ne i za onog tko pomnije ispita umnu predodžbu, koja determinira pravu narav čina. Neki naime smatraju da se određenim gestama poput klečanja i klanjanja objektu a priori pridaju nadnaravna svojstva. Ova tvrdnja logički nipošto ne može stajati. Uvjerimo se o tom iz sv. Pisma:
''Zatim ustade David, iziđe iz pećine i vikne za Šaulom: "Gospodaru kralju!" A kad se Šaul obazre, David se baci ničice na zemlju i pokloni mu se'' (1 Sam 24,9)
''Javiše Salomonu: "Gle, Adonija se uplašio kralja Salomona i eno se drži za rogove žrtvenika govoreći: 'Neka mi se danas kralj Salomon zakune da neće sluge svoga mačem pogubiti.'" Salomon reče nato: "Ako se pokaže poštenim čovjekom, neće mu ni vlas s glave pasti na zemlju; a nađe li se u zlu, poginut će." Tada zapovjedi Salomon da ga odmaknu od žrtvenika; on dođe i pade ničice pred Salomonom, koji mu reče: "Pođi svome domu!" (1 Kr 1, 51-53)
''I kad je Obadija bio na putu, eto mu u susret Ilije; poznavši ga, pade ničice i reče: "Jesi li to ti, gospodaru Ilija!" On mu odgovori: "Ja sam! Idi i reci svome gospodaru: 'Evo Ilije!'' (1 Kr 18,8)
''Uto dođe David do Ornana, a on, pogledavši i opazivši Davida, dođe s gumna i pokloni se Davidu licem do zemlje.'' (1 Ljet 21,21)
Pojedinci se kralju i proroku čak klanjaju do zemlje, ali oni očigledno njih ne drže bogovima niti im pripisuju nadnaravna svojstva. Štoviše, smatraju ih običnim ljudima i dolazi do ''nesklada'' između forme i sadržaja čina, ako možemo o tom uopće govoriti. Zapravo, ne možemo jer Biblija također prati logički determinizam vanjskog čina. Kako i ne bi, kad govorimo o pisanoj Riječi Božjoj!
Prema tome, ne postoji nikakva osnova za tezu o idolopoklonstvu štujemo li slike ili kipove svetaca evidentnim vanjskim činom, sve dok smo svjesni činjenice da se radi samo o običnom prikazu. Analogno predodžbi prirode stvari koju štujemo, možemo govoriti o dva stupnja časti: potpuno klanjanje ili obožavanje (latreia), koje pripada jedino Bogu, i štovanje (proskinesis). Štovati možemo sve stvari i ljude. Na ovaj način definirano je učenje o svetim slikama na Drugom nicejskom saboru 787. god.
Da doista svaki čovjek štuje određene predmete, ostaje neosporna činjenica, iako je možda ne primjećujemo. Tako svaki od nas stavlja sliku drage osobe na istaknuto mjesto ili iskazuje osobitu pažnju prema određenom predmetu, stavlja cvijeće na grob (u skladu sa Sir 46,12), i sl. Na kraju iz svega navedenog možemo zaključiti: štovanje slika i(li) kipova kao reprezentativnih predmeta ne može biti pogrešno jer nalazi svoje opravdanje u sv. Pismu. I kao što Židovi pred Zidom plača ne upućuju molitve zidu kao takvome, već Bogu, na jednak način nam mogu slike i kipovi poslužiti da se usredotočimo na molitvu. Princip je isti.
