Moj otac bio je Bog, i nije to znao.
Dao mi je Deset zapovijedi
ne u gromu i ne u bijesu,
ne u ognju i ne u oblaku,
nego s nježnošću i ljubavlju.
Dodao je poljupce,
dodao lijepe riječi,
dodao "molim te"
i dodao "oprosti".
I pjevao je "Sjeti se" i "Poštuj"
u istom tonu.
Molio me i plakao tiho
između jedne i druge zapovijedi:
"Ne izusti ime Gospodnje uzalud."
Ne izusti. Ne uzalud.
Molim te.
Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga.
Zagrlio me čvrsto
i šapnuo mi u uho:
"Ne kradi. Ne čini preljub. Ne ubij."
Položio je svoje otvorene dlanove
na moju glavu
kao da me blagoslivlja na Jom Kipur:
"Poštuj. Voli.
Da ti se produže dani
na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj."
A glas mog oca bio je bijel
kao kosa na njegovoj glavi.
Nakon toga
okrenuo je lice prema meni posljednji put,
kao onog dana kada je umro
u mom naručju i rekao:
"Želim dodati još dvije zapovijedi
Deset zapovijedima:
