borut
11.08.2025., ponedjeljak
Ivica Buljan o Gabi Novak (8.7.1936. - 11.8.2025.)
|
"Postoje glasovi koji prate naše živote, koji nas oblikuju, tiho, nenametljivo, kao da smo s njima rođeni. Gabi je uvijek bila s nama. Svjetlost koja se ne vidi, a obasjava trenutke koji nisu gromoglasna vjenčanja, rođendani i rastanci. Već zore kad nismo zaspali jer smo usamljeni, sitne radosti kao slučajni susreti s prijateljima, tihe večeri s vinom i gitarama. Uz glas Gabi Novak, plemenit, topao, siguran i nenametljivo snažan, išla je otmjena i draga žena, simbol Zagreba koji galopirajući nestaje, bježi i ostavlja nas na pogaženim konjskim terenima punim odbačenog smeća. Gabine su pjesme utočište, njezine interpretacije trijumf dostojanstva nad banalnošću svakidašnjice. Gabin odlazak je svenarodna žalost. Zatvara se krug obiteljske legende koja je već za života prerasla u nacionalni mit. To nije samo smrt umjetnice, već proročansko upozorenje zajednici da je kuga pred vratima Grada. Svjetlo reflektora obasjava praznu scenu na kojoj lebdi odjek njezina glasa. Gabi je bila čuvarica plamena u narodu koji se boji svjetla i srlja u bezglav mrak. Kao u svim mitovima, tragedija ni ovdje nije samo gubitak, nego prelazak u besmrtnost. Kad nestanu oni koji su nosili priču, priča se više ne može mijenjati, i izložena je vječnosti. Arsenove pjesme, Matijine harmonije i Gabin glas sada su nedjeljivi i nerazorivi, nalik trima zvijezdama koje osvjetljavaju noćno nebo i put dobronamjernim putnicima. Odlazak budi sjećanja na susrete, dok sam dolazio s Arsenom dogovarati muziku za naše predstave. Gabi je ulazila u prostoriju s tihim osmijehom, i unosila ritam i mir. Grlo mi se sušilo od treme i nelagode jer mi kavu poslužuje velika Gabi. Slušala bi, rijetko se uključila rečenicom ili komentarom, uvijek s onim mirom koji imaju ljudi što do kraja i duboko žive svoju umjetnost i prije svega, život u njoj. Pred kraj proba za predstavu Veliki Gatsby, Arsen je, kao da je to ništa, iz svoje čuvene torbe izvadio snimku. Pustio ju je s razglasa u velikoj dvorani ZKM-a, i Gabin glas je otvorio prostor koji teatar rijetko doseže. U trenutku kad Daisy, obasuta pažnjom, novcem i ljepotom muža, u dubini zaljeva spazi svjetlo na kući Gatsbya, svoje nepreboljene ljubavi iz mladih godina, Gabi je otpjevala Arsenove stihove: “Ja nisam tada znala koliko traje vjernost, jer vječan je trenutak, a kratko traje vječnost.” Ona ih je pretočila u ton, u dah, u onu nenadmašnu tišinu između dvije riječi koju je stvarao šum najfinijeg baršuna njenog glasa. Gabi je otišla u vrućem augustovskom ljetu koje se opasno prelijeva u gustu melankoliju. Ostavila nam je nešto što ne podliježe zaboravu: pjesme i način na koji se može postojati, s dostojanstvom, glazbom i tihom hrabrošću." https://www.facebook.com/share/p/1J6uQvtVi1/ |
