Svibanj je došao tihim koracima. Bez objašnjenja. Stvari se mijenjaju i ostajem pomalo zbunjen gledajući kako se okolnosti oblikuju oko mene. Nosim svoje strahove, svoje nesigurnosti i ne izgovaram ih naglas. Vremenom postajem naviknut na tu tišinu koja govori više nego riječi.
Dok dani prolaze, čini se da se udaljavam od nečega što sam znao. Preda mnom je samo nova nepoznanica. Promjene dolaze polako. Ponekad me iznenade, ali uvijek ostavljaju tragove koje nije lako izbrisati. Tu je uvijek prisutna misao o onima koji su daleko, o onima koji se prilagođavaju, o onima koji se snalaze, pa makar i sami.
U svemu tome, ja ostajem, a život ide neumitno dalje — sa svim pitanjima i tišinama. Ponekad ne znam gdje me vodi, ali i to je put. I tu je mir koji dolazi sa spoznajom da sve, pa i najteže, prolazi.
