Stajala je ispred robne kuće. Visoka, vitka, gotovo mršava. Crnokosa. Oči tamno modre. Kao more na pučini pod oblačnim nebom. Bez osmjeha, ali lijepa. Pogledala je u košaru s kojom sam izašao iz trgovine. I da joj treba malo novca za autobus, da se vrati u svoj grad, rekla je. I da je Ciganka, rekla je. I da zna čitati iz dlana!
I znala je sve o meni (jer tko nije doživo velike promjene u životu, ili neko razočaranje od bliske osobe, mijenjao posao, stremio ka boljem i slično), ali sam je pitao za budućnost i nije mi htjela reči, nego da si kupim knjigu od Paula Coelha. Tamo ću pronaći.
Vratio sam košaru pred supermarket i ušao u knjižaru. Imali su nekoliko Coelhovih knjiga. Uzeo sam sve i otvorio prvu na 61. stranici: "Kada ne znamo kamo nas život nosi, nikada se ne možemo izgubiti."(Špijunka, Znanje, Zagreb, 2016.)
Na izlasku sam je opet vidio. Prišla je nekom muškarcu i smislila nešto drugo, jer dao joj je novac odmah!