borut
15.08.2014., petak
Jeruzalem, Jeruzalem (7)
|
Jeruzalem, Jeruzalem (1), (2), (3), (4), (5), (6) Godina Gospodnja 2014. Ljeto. Vruci srpanj i jos vreliji kolovoz. Vlaga u zraku nesnosljiva. Sve mi smeta. I kosulja sto se lijepi za ledja, i cipele sto ih moram obuti jer me put nosi u Jeruzalem, i sirene sto svako malo zovu u sklonista, i dan sto se oduzio a sunce nemilosrdno zari, i usijani plocnik ulice Agripas. I gladan sam, al' ne mogu jesti. Samo bih pio. Skrecem prema trznici Mahane Yehuda (tamo je barem sve natkrito pa cu u sjeni pronaci neki kafic i popiti nesto hladno; mozda narucim i baklavu). U "Topolinu" mi nude pizzu, ali odbijam. Sjedam uz sank i trazim Coca-Colu. Ravno ispred mene zenski profil. Cini mi se poznat. Naginjem se i zapocinjem razgovor. Ne pokazuje nikakav interes. Uporan sam; podsjecam je na ranije susrete. Osmjehne se i kaze da joj dobro ide. Iz torbe izvadi nesto i pruzi mi. "Singl, snimljen poslije jednog drugog rata, ali vrijedi poslusati"- rece. Da je ovdje s nekom mirovnom delegacijom, nastavlja, i da nema puno slobodnog vremena. Cak je i sve koncerte otkazala, jer previse je roditelja koji placu za poginulim vojnicima i jos vise nevinih, slucajnih zrtava. Ne samo ovdje; Damask gori, u Bagdadu se gine, njezin Libanon je opet popriste sukoba. O dogadjajima na Krimu i Ukrajini ne zna dovoljno, a i nekako - daleko je. Vise se ne smijesi. Tuga zavlada njenim jos uvijek svjezim obrazima. Zeleno njezine haljine naglasava sjetu u lijepim ocima. Priblizi mi se malo i sasvim tiho, tek da ja cujem, zapjeva. "To je En Aranjuez Con Tu Amor?", upitam je kad je prestala pjevati i ustala s barske stolice kako bi otisla. "Da, ali rijeci su prilagodjene strahotama rata." - odgovori, dodirne mi podlakticu, da se ne bi rukovala sa mnom, i nestane u vrevi grada. Ne osjecam nista. Ni vrucinu, ni umor, ni glad. Zurim do parkiralista i stavljam disk u otvor Vozim prema Moci i dalje kroz Bab el Vad kuci. Zalim sto ne razumijem rijeci. Oh, Jeruzalem, Jeruzalem! |
