borut
19.10.2012., petak
Ronen
Vracao sam se kuci iz Tel Aviva i uskocio u prvi vagon. To je onaj sto je pola lokomotiva, a otrga ima mjesta za jos 40 putnika. Na cetiri telavivske stanice uslo nas je desetak i lijepo smo se rasporedili kako nitko ne bi smetao drugome. A onda je, jako glasno govoreci na mobitel, usao Ronen (tako se je predstavljao u kasnijim razgovorima). Sjeo je pored mene s druge strane prolaza. Pratio ga je mladic koji je cvrsto grlio putnu torbu i sjeo preko puta njega. Ronen nije birao rijeci kojima se obracao sugovorniku i ne bi ih bilo ugodno citati na ovom mjestu. Zavrsio je razgovor i izmijenio nekoliko rijeci s mladicem. Shvatio sam da mu roditelji zive negdje pored Arada na jugu u pustinji, da mu je 17 godina, da je davno prestao ici u skolu i da je spreman raditi kod Ronena godinu, dvije i ustediti nesto novca. Ronen mu je dao da s njegovog mobitela obavi kratki razgovor. Razgovor se je vodio na Arapskom i nista nisam razumio. A onda je mobitel opet zazvonio/ Ronen je odgovorio istim snaznim glasom kao i kada je usao u vlak. Zeni koja je sjedila iza mene nije se svidja ta zucna diskusija, pa se je oglasila sa nervoznim: "Pssssssssssssssssssss!!!" Ocekivao sam opet neku psovku, ali Ronen se je samo okrenio, prekinio na cas telefonski razgovor i rekao: "Sta mogu takav je moj glas, drugacije ja ne znam!". I taj je razgovor kratko trajao, a onda je on zvao, pa su opet njega zvali - i tako nekoliko puta. Prije nego li smo stigli do Natanije Ronen je sve sredio. Hitno je trebao kredit, kako bi kupio kamionet "Toyota". S kamionom on moze raditi i u Hercliji i Ranani pa ce lako zaraditi novac(i preko 30.000 sekela) kojim ce vratiti kredit, a bit ce tu novca i za neke druge stvari. Nitko nece pozaliti, samo neka mu odobre krediti. Na racunu u banci ima dosta novca, da isplati kredit ako mu ga odobre, a on nije budala da bi uzeo nesto sto ne moze vratiti. U vagonu vise nitko nije prigovarao na buku. Nikome vise nije smetala niti diskusija dviju dama koje su ispred mene na mobitelima pregledavale fotografije umjetnickih slika i razmisljale kako ih dati uramiti, je li bolje koristiti obicno staklo ili ono matirano da bi se izbjegao odbljesak svjetla. Gospodja koja je imala male naocale (poput onih koje je znao nabaciti John Lennon) sa ruzicastim staklima rekla je da bi rado konzultirala kcerku, ali je ona na zalost trenutno u SAD, pa ne moze. Obje su izisle na stanici elitne Cezareje. Jedan onizi debeljuco je iznenada, ponukan priblizavanjem sunca horizontu (dobro se vidjelo kroz prozore na lijevoj strani) ustao i poceo mrmljati vecernju molitvu, stalno popravljajuci sarenu, pletenu kapicu kakvu nose religiozni, ali ne ortodoksni Zidovi. Njega nista nije ometalo, pa ni sigurnjak koji je dva puta prosao pored njega gurajuci ga, jer ni on nije bio bas vitak tako da im je prolaz izmedju sjedala bio preuzak. Sigurnjak je posebnim kljucem otvarao vrata koja dijele lokomotivu od putnika. Zvuk snaznih motora je dva puta ispuni prostor vagona zaglusujuci nas. Debeljuco je sjeo iznenada kao sto je i ustao.Spustio se je s vlaka kasnije u Binjamini kao i ja. A Ronen je vec dogovorio da ce sutra u 10,00 sati donijeti sest cekova, svaki po 2.600 sekela, a kredit ce dobiti 50% u gotovini i 50% u cekovima s dospjecem za cetiri dana. Pred Haderom se podigao sa sjedala kako bi krenio prema izlazu. Zazelio sam mu uspjeh u poslu. Pogledao me je iznenadjeno, a onda se je osmjehnuo (cinilo se je da mu je to prvi osmjeh toga dana) i pozelio mi srecu. Za njim je otisao i mladi Arapin stiskajucii torbu na prsima. |
