borut
11.08.2012., subota
Buzara
Samo onaj tko zna da riba (a tako i rakovi i racici) pliva tri puta (za zivota u moru, dok se sprema u maslinovom ulju i dok se jede u dobru vinu) moze razumjeti kako je tesko poslije kozica na buzaru sjesti za racunar i smisliti post. ... i tako dok cekam finale izmedju Brazila i Meksika (nogomet), prisjecam se kako sam nekad davno, umjesto ovih kozica koje su stigle zaledjene iz Vijetnama, umakao kruh u buzaru kojoj su okus davale pantalene (priljepak). Nas susjed Pavo M. bi me za oseke u zimske dane vodio kaicem (camac, mali brodic) na vesla iza Osejave (suma i poluotok koji sa jugoistocne strane zatvara makarsku luku) i tamo bi parali te pantalene sa stjenovite obale. Jedan bi veslima odrzavao kaic sasvim blizu liticama, a drugi lezao na provi (pramac), nozem odvajao pantalene od stijene i skupljao ih u mrezu. Vracali smo se kuci sa nekoliko kilograma ulova i Pavina supruga Zorka bi od toga priredila vrhunsku buzaru. Sa prvim mrakom bi se nas desetak skupilo oko tece (šerpa) i navalilo. A drustveni dio veceri (tada jos nije bilo televizije u nasim krajevima, a i redukcije struje su u zimskim danima bile ceste) sastojao se je u kartaskoj igri "kašike" (žlice). Na sredinu stola se u krug posloze kasike (jedna manje od broja igraca) sa sirim dijelovima prema sredini. Svaki igrac dobija 4 karte, a prvi jos jednu. Igra je slicna "Crnom Petru," a cilj je spojiti sve cetiri boje istog broja, spustiti karte na stol i zgrabiti kasiku. To je znak ostalim igracima da mogu uzeti kasiku. Jedan igrac uvijek ostaje bez kasike i na papiru koji prati rezultat igre dobija svaki put po jedno slovo od rijeci MAGARAC. Igra zavrsava kad se dobije prvi magarac. No, sve to se cini jednostavno i lagano dok netko ne lupne po svim kasikama koje se razlete po kuhinji (da, da, tada smo svi sjedili u kuhinjama, jedinim prostorima koji su se grijali), a onda i igraci (i to ne samo mi djeca, nego i odrasli u ozbiljnim godina) na koljena, pa puzi i trazi! Za zakusku bi moja Majko najcesce napravila palacinke (one sasvim jednostavne kad se uz malo mlijeka doda puno vode i tek po koje jaje), njih stotinjak da svak po malo zasladi grlo. A Zorka me je dobro poznavala, a posebno moju slabost prema palacinkama, pa mi je ne jednom obecala da ce mi kad donesem maturalnu svjedodzbu prirediti palacinaka koliko budem mogao pojesti. I potrudim se, zavrsim maturu, i ravno kod Zorke. Ona vec pripremila 20 i jos pece, ali kad je stigla tamo negdje izmedju 40 i 50 odustala i samo komentirala da bi me radje oblacila nego li hranila. Ne dugo nakon toga smo se svi raselili iz nase Dalmatinske ulice, a ona ubrzo i prerano umrla. Pored groba joj na makarskom groblju posadili tuznu vrbu; ne znam ima li jos koja u gradu. Meni na nepcu jos uvijek onaj okus i buzare i palacinki; a u uhu smijeh razdraganih ljudi! Ma, vidi, kamo me odvede casa starog rizlinga dok cekam nogomet iz Londona!?! |
