borut
05.06.2011., nedjelja
Sunčicin paketić Yotamu
|
Prvi dio: Sjećate se vremena „Penpal“ prijatelja vi koji ste još uvijek koristili pisma kao sredstvo komunikacije? Davno je to bilo u onom originalnom obliku, iako su penpal prijatelji evolvirali sa današnjom tehnologijom. U prošlosti, jedini način na koji su penpal prijatelji mogli komunicirati je bilo slanje slova na papiru. Ideja je kao i danas bila druženje, ali i širenje horizonta znanja o kulturama s kojima se komunicira. Često je to bilo na drugom jeziku i s ljudima koji su se nalazili u drugim mjestima, državama pa čak i kontinentima. I druženje s dalekim prijateljima je bilo moguće samo putem pisama. Funkcija poštara je bila opširnija, te smo često pismonoše dočekivali sa srećom i nikako tugom kao što je to danas slučaj. Danas, većina se olovaka PAL programa oslanja na e-mail. Komunikacija je trenutačna i ne čekamo više tjednima pisma naših prijatelja s kojima se dopisujemo. Blog je uveo neke nove zakone, te u početku kao neki vid dnevnika, proširio se na prijateljstva koja mogu trajati godinama. Ova mala priča počinje tim jednim prijateljstvom koje je počelo prije rađanja djece koja su srž ove male priče. Daleke 2004 saživio je moj blog - JULIERE ... okret prema suncu. Tamo negdje u dijaspori, oslanjala sam se na blog kao na jedan vid komunikacije koja je bila usmjerena samo meni. Međutim s godinama pisanja (u početku intenzivno, pa sam zbog drugih obaveza pomalo i stala) dogodilo se ono što se u društvu inače događa. Dođemo do drugih blogova koji nas po sadržaju priča više privuku. Jedan od blogova koji mi je uvijek bio drag je Borutov blog. Putem komentara i interakcije sa dragim mi blogerom i njegovom suprugom, podijelili smo životne priče koje su ostale na ovom „virtualnom papiru“. U ovih 7 godina druženja podijelili smo i uspone i padove, i putovanja i bolesti, fotografije i mnoštvo utisaka. Podijelili smo i rođenje dvoje krasne djece. Jedne djevojčice, od milja Sunčice i malog Yotama par mjeseci starijeg. Sada nas njihov rast zaokuplja više od događanja u svijetu, a uz tehnologiju i napredak možda nikada neće doživjeti ono veselje jednog pisma napisanog olovkom male ručice. I tu počinje ova pričica. U facebook razgovoru sa borutovom „boljom“ polovicom (hehehe) i razgledavajući fotografije moje kćerke i njenog unuka, vidjele smo da djeca imaju nekih sličnih „interesa“.  Od špageta, do lokalnih splitskih klubova, samo da navedem neke.  Spomenem tako i ja klepetušu koju sva splitska djeca moraju imati za blagdan Sv. Duje, te kažem da ćemo jednu poslati i Yotamu. Prošlo je dana od tog kratkog komentara i dođe u Split Sv. Duje klepetušom i kuhačom, da ne kažem glavom i bradom. U našem veselju gradskog slavlja ispričam Sunčici priču o jednom braci koji je njezin vršnjak, koji je daleko daleko preko mora i kojemu moramo poslati jedno malo iznenađenje. Mala nije shvaćala što je pošta, što su pisma i pošiljke, a još manje ulogu paketa u cijeloj priči. Ali je s veseljem prihvatila mali zadatak i odlučila Yotamu izabrati Klepetušu. Sebi je odabrala crvenu a Yotamu plavu. A mama je svojim penpal prijateljima poslala kuhaču.  I tako ćemo ovu virtualnu stvarnost pretvoriti u nešto opipljivo. Preći će nam ovi mali predmeti iz ruke u ruku, te ćemo na taj način dotaknuti jedni druge na malo drugačiji način. Sada nas čeka priprema i slanje pošiljke. Pripremili smo i pisamce koje ćemo poslati Yotamu, da vidi djevojčicu koja mu je poslala paketić.  Ovdje to sve piše... ima i moja slika  Evo klepetuše  Ali gdje je štap? Mama je morala štap „otkinuti“ jer nikako nije mogao stati u paketić.  Mmmm nema štapa, a kako ćemo sad... mama, može li Yotam staviti kuhaču?  Idemo u poštu... tamo ćemo poslati paketić.  Sve smo pripremili.  Mama, hoćemo li staviti klepetušu u ovaj paket? može li stati?  Joj, nismo napisali pismo... mogu li nacrtati smajlića?   ... i oči i usta ...i jezik... evo ga za Yotama  Teta poštarice, sve sam stavila unutra... mama je napisala adresu... mogu li sada poslati? Da, da kaze teta poštarica... daj zlato sve meni... (i teta poštarica je bila s nama strpljiva, srećom nije bilo gužve na pošiljkama pa smo sve i uslikali)  I nakon odrađenog posla zasladit ću se malo jagodicama iz bakinog vrta... bas je bilo lijepo i zabavno. sada čekamo da nam se Yotam javi.  Sretno paketiću!!! Drugi dio: Yotam strpljivo ceka, iako ga grize znatizelja sta je u paketicu koji se krije iza papirica kojeg drzi u ruci.   Paketic prelazi posljednji dio svoga putovanja  i Yotam zuri kuci kako bi konacno saznao sta mu je Suncica poslala.   Ali svakom strpljenju dodje kraj i: "Hocu otvoriti ovdje!"  "Ma barem sjedni na klupicu!"   "Ovo je za baku,"  "a ovo za mene!"   "Jupi, klepetusa i pismo od Suncice!!!"   "Hvala ti Suncice i evo pusa, barem ovako, dok nam ne dodjes u posjetu!"  |
