borut
09.04.2010., petak
O jos jednom snu
|
U proteklim godinama nekoliko puta sam poceo pisati postove rijecima "Odista sanjam rijetko" ili slicnim, ali sta mogu kad je to istina. Eto, 2006. godine, pa 2007. godine i do ovih dana - ne mogu se sjetiti niti jednoga sna. A onda se odjednom probudih, a jos nije bilo niti pola noci. Praznik (sedmi dan Pesaha proslog ponedjeljka), gluha tisina. Niti puse vjetar, niti pada kisa vani. Svi (Vesna, Nadra, Maci) spavaju. Budim Vesnu i pricam joj, da ne bih zaboravio do jutra: "Slusaj, netko je tamo ranjen! Lezi tesko ozlijedjen. Trcim prema njemu, dolazim prvi i pokusavam mu pomoci. Cini mi se da mu nema spasa. Pokusavam mu olaksati posljednje trenutke. On zavlaci ruku do unutrasnjeg dzepa jakne i vadi usnu harmoniku. Kaze da je zedan i puhne u instrument. Puhne jos jednom i pita me: 'Cujes li?' -'Cujem, sviras!', odgovorim. 'Ne!', odgovori i opet puhne; 'Tece voda, zar ne cujes?!' I ja odjednom cujem zubor vode. A on umire. Zvao se je Turdzi Lee Weis - u mome snu..." Vesna strpljivo odslusa do kraja. Namjestim se udobno za nastavak noci i razmisljam sanjam li zbog obilja jela proteklih dana ili Shardonnay-a sto smo ga o rucku otvorili i tocili iz dobro orosene boce. ..........................  |
