Nista nije retusirano, kaze. "Ovaj andjeo je poslan tebi", i jos "Pošalji na 8 osoba. Za 8 minuta dobit ćeš nešto što već dugo čekaš. Imaj vjere!", kaze!
Ali ja ne ocekujem nista, pa evo ako jos netko vjeruje i ocekuje nesto = andjeo njemu!!!
(O Bar micvi u Wikipediji!)
Hananija nam uvijek sprema iznenadjnja! Kada sam vec mislio da smo "odradili" Bar micva njegovog najmladjeg sina (vidi post), opet je stigla pozivnica. Danijel se zove trinaetogodisnjak koji po vjerskim propisima postaje punoljetan i evo ga kako u sigurnom okruzenju roditelja docekuje goste.
Gozba kao gozba, a iz programa valja izdvojiti plesace kapuere koji su nas dobro zabavili breakdance-om.
Danas smo zavrsili s poslom pola sata ranije. Skupio nas autobus do na dohvat Tel Aviva u Cinemax (kao da poslodavci znaju da od kad sam u Izraelu jos nisam niti jednom bio u kinu)!
Unutra red za karte za jednu od 21 kino-sala,
sve sta treba da bi se covjek osjecao "kao u filmu",
i pedesetak umornih sluzbenika sto zivnuse u laganici "Mamma mia"!
Tamo gdje valovi gube snagu, u niskim ali strmim stijenama kojima covjek ne moze slobodno gaziti, a kamoli oskvrnuti ih isprobavajuci sposobnosti kojekakvih vozila s pogonom 4x4, male su oaze u kojima se jos uvijek sve dogadja po zakonima Prirode.
Tamo su, dok ljeto gubi snagu, vec procvali prelijepi saronski narcisi (havacelet hasharon, Pancratium maritimum), koje poznajemo iz "Pjesme nad pjesmama": "ani havacelet hasaron, sosanat haamkim" /Stari Zavjet prevodi ovako: "Ja sam ruza Saronska, ljiljan u dolini" (2:1)/ i pamtimo iz jednog od ranijih postova!
Pocetkom mjeseca pisao sam o Brunu, kucnom ljubimcu turista iz Belgije. Danas sam morao storiju o Brunu ispricati jednom ovdasnjem prijatelju koji posjecuje blog da bi vidio sta se sa mnom zbiva i koji onda trazi da mu objasnim sta sam ispod fotografija pisao. Sa zanimanjem je slusao o Brunovoj avanturi i odmah nadovezao zgodu koju je dozivjela bogata Zidovka koja pola godine boravi u Mijamiju na Floridi, a pola godine ovdje u Cezareji.
Gospodja je tako pocetkom ljeta stigla na aerodrom u Mijamiju da bi sjela na direktni avion za Tel Aviv, predala prtljagu, cekirala putnu kartu, te sa damskom torbicom preko ramena i transportnom torbom za pudla Sukija u ruci krenula prema izlaznoj rampi. Na ulazu u avion docekala ju je stjuardesa i sa smjeskom zamolila da torbu sa psom preda osoblju koje ce se pobrinuti da psic udobno provede putovanje na za to odredjenom mjestu, jer da iz sigurnosnih razloga zivotinje ne smiju biti u putnickoj kabini. Gospodja je odbila tvrdeci da se ona vec godinama vozi avionima te iste izraelske kompanije i da je uvijek Sukija drzala u krilu, pa to zeli napraviti i ovaj put. Dosla je i glavna stjuardesa, kasnije i zapovjednik aviona, ali gospodja nije popustala. Na kraju, kada su je zamolili da napusti avion i pozvali sigurnjake, jer se vrijeme za uzlijetanje priblizavalo, gospodja je popustila i predala torbu zapovjedniku koji je osobno preuzeo odgovornost za Sukijevu sigurnost.
Let je za tim tekao po previdjenom planu i nakon nekoliko sati zapovjednik je poslao stjuardesu da provjeri kako Suki podnosi let. Stjuardesa se vratila brze nego li je otisla sa neugodnom vjescu da je Suki mrtav i vec hladan. Nakon kratkog razmisljanja zapovjednik je uspostavio vezu sa Izraelom i koristeci svoja poznanstva zatrazio da do njegovog slijetana u Tel Aviv pronadju i donesu tocno onakvog pudla kakvog im je opisao i da ga osisaju i urede ama bas kako je izgledao siroti Suki. Izraelske varijante ne bi bile ono sto jesu da zapovjednikovi prijatelji nisu uspjeli ispuniti njegov zehtjev i kada je gospodja preuzimala prtljag prisla joj je stjuardesa otvarajuci torbu kako bi se gospodja uvjerila da su dobro brinuli o njenome ljubimcu. Pudl je iskocio iz torbe i poceo svrljati okolo veselo masuci repicem.
Ali ...!!! Ali gospodja je ocajno vikala: "Ja hocu moga Sukija! Ta nisam prevalila toliki put kako bih ga sahranila kod kuce u Izraelu, a da mi ga vi jednostavno zamijenite s necijim tudjim psom!!!"
... u ove dane, kada treba ustajati prije pet u jutro da bi se osvojilo osam olimpijskih medalja u plivanju, a danas vec u dva i po da bi se odtrcao zenski maraton, jos i napisati nesto pametno, jer kad se dodje s posla opet je na programu ili gimnastika ili rukomet, kosarka, odbojka ...; ali tesko je i slusati kritike da se na blogu nista ne mijenja, pa evo:
Tko se, u danasnje vrijeme modernih sredstava komuniciranja, nece razveseliti RAZGLEDNICI, a pogotovo ako je stigla iz Australije (pa jos s planinskim motivom) jer posljednja koju sam dobio bila je, cini mi se, prije skoro dvije godine, a prije toga ...!?!
Cudo je "2. nesto sto se dogadja mimo ocekivanja, predvidjenog toka ili prirodnih zakona"*! I upravo se dogodilo danas da je moje nagovaranje koje se ponavlja mjesecima urodilo plodom = Vesna je pristala na malu vecernju setnju uz more!!!
I dok se je sunce na uobicajeni nacin spremalo ukloniti sa horizonta
na plazi, na kojoj su za tih mjeseci naseg neposjecivanja promijenili kucicu za cuvare kupalista,
su se dogadjale sasvim obicne stvari, tako da sam zabiljezio samo dvorac od pjeska
i simpaticnog neznanca koji je odobrio da ga fotkam dok je izvodio neke svoje vjezbe, ili ... !!!
Na filmicu se vidi da nista nije remetilo njegove namjere!
..............
*Vladimir Anic, "Rjecnik hrvatskoga jezika", Zagreb, 1991, str. 85.
Bruna nisam poznavao osobno, ali kazu da je izgledao otprilike ovako. Bio je kucni ljubimac dobro stojece obitelji iz Belgije, koja je odlucila ovogodisnji dopust provesti u jednom malom turistickom naselju pored Pule. Sredili su za Bruna sve potrebne dokumente i putovnicu, te stigli u luksuznu vilu pored mora. Domacica ih je srdacno primila i obecala napraviti sve da im boravak u Istri ostane u dugom sjecanju. Gosti iz Belgije su odmah pohitati do mora upoznati okolicu, a domacica pohitala jos jednom pocistiti sve po kuci. Kad je prolazila hodnicima cula je cudno suskanje. Potrcala je u garazu po lopatu i tako naoruzana hrabro otvorila vrata. Kad je u sobi ugledala nepoznatog gosta vjesto ga je utamanila, brzo spremila u plasticnu vrecu i bacila u kontejner, sretna da tek pristigli gosti nisu zatekli stetocinju.
Sa mora se je prva vratila gospodja i umjesto da se otusira dojurila domacici i saopcila kako nema Bruna.
"To je Vas suprug?", pitala je domacica.
"Ne!", glasio je odgovor.
"Ljubavnik?"
"Nije, to je nas kucni ljubimac!"
E, sad je domacici vec bilo sve jasno! Pocela je, kao, pomagati u trazenju Bruna, a kad ga u kuci nisu pronasli, gosti su je poslali da objavi susjedima da ga i oni traze i zovu po imenu, jer on ce se odazvati i doci. Lijepa mirna uvala je odzvanjala od: "Bruno, Bruno!", a u jutro su po okolnim stablima osvanuli plakati s raspisanom nagradom od 300 EUR onome tko nadje i vrati Bruna.
Kako su dani prolazili i potraga nije davala rezultate, a raspolozenje opadalo, domacica je odlucila otici do luke u Puli gdje joj nije bio nikakav problem uloviti koliko je god htjela Brunovih rodjaka, no donjela je doma samo jednoga (jer toliko se je trazilo). Da ne bi divljao dala mu je hranu obogacenu sedativima. Odusevljenu nije bilo kraja, a na primjedbu kako je Brunovo krzno izgubilo sjaj, domacica je hitro odgovorila:
"Pa gospodo, na temperaturi od 40 stupnjeva C u hladu dobro da je, sirota, prezivio!"
"Da, da; u pravu ste! Vec sutra cemo natrag u Belgiju pa ce nas veterinar preuzeti brigu o Brunu!"
Domacica je brzo sracunala da nije previse izgubila zbog preuranjenog odlaska njenih gostiju, jer 300 EUR ce nekako pokriti tu stetu, a i saznanje da ce se jedan Pulezanin skrasiti u toplom belgijskom domu ...