borut
26.01.2006., četvrtak
U iscekivanju
|
Moram necim ispunit vrijeme do 22,00 sata kada pocinje prenos kosarkaske utakmice iz Milana, kamo je "Makabi" otputovao bez bolesnog Nikole Vujcica. Bas me zanima kako ce se nositi bez njega, ali je jos nanimljivije hocu li ja odrzati budnost do te ure. Jer jutros sam ustao, po obicaju, rano i prije sedam sati se spustio na cestu. Stajao sam na uglu iscekivajuci hoce li prije doci autobus broj 75 ili taksista Sergej koji svako jutro u to vrijeme krece na njegovu maticnu stanicu u Hederi (vec mjesec dana ne pojavljuju se oni "gusarski" servis taksiji sa deset mjesta i povezanost Or Akive sa Hederom ovisi o autobusima, a oni su neredoviti). Bojazljivo sam pogledavao i prema nebu, jer su se od nekuda poceli navlacit tamni oblaci. U to, eto Sergeja koji se je zaustavio i pozvao me srdacno. Uletio sam, presretan, na prednje sjedalo pozdravljajuci na iskrivljenom Ruskom "dobri utra, Serjoza!", platio uobicajenu cijenu i mi smo krenuli. Sergej uvijek napravi krug gradom da se njegova "Skoda" sa dizel motorm ugrije, ali danas mu je valjalo i na pumpu, prekontrolirati pritisak u desnoj, prednjoj zracnici. Zestoko je opsovao vidjevsi da mu je kapica na ventilu skinuta, napumpao gumu i vrativsi se objasnio da mu je to sigurno susjed (epiteti kojima ga je opisao nisu za ovaj post), koji je uz to jos i Goj (nije Zidov), ispustio zrak iz gume, jer je preblizu njemu sinoc parkirao. Sergej je dosta rjecit, iako mu Ivrit nije na nekoj visini, buduci da je tek desetak godina kako je doselio iz Buhare, gdje se je takodje izdrzavao sofiranjem. Tako je on proklinjao susjeda, a prve kapi kise su vec mocile prednje staklo na automobilu. Prolaznici koje smo sretali su otvarali kisobrane. Jedna zena je odjednom pokazala zanimanje za taksi, pa je Sergej zaustavio, a ona se priblizavala mome prozoru i ja joj viknuh da idemo u Hederu, a ona jos jace vikne da zeli u "Kenedi-cetvrt" u Or Akivi. Kako je motor jos bio hladan, a i Sergej nije htio propustit laganu, iako ne veliku, zaradu rece joj da udje. Zatvorila je kisobran, sjela, izvadila novcanik i na kavkazkom jeziku pitala Sergeja za cijenu voznje. Ovaj je razumio, ali joj je dao do znanja da nije "jedan od njihovih", iako njezinu Mahackalu od njegove Bukhare ne dijeli nista osim Kaspijskog mora i jos jedne drzave, otprilike 2000 kilometara, sta je, kad je u pitanju bivsi SSSR sitnica, pa svi misle da su dosli iz istog kraja! Ona je, dakle pruzila novcanicu od 100 sekela, a trebala je platit 4 sekela. "Oj, joj, joj!" zakukao je Sergej, jer nije imao sitnine, ali sam mu se ja ponudio razmjeniti novcanicu za dvije od 50 sekela koje sam imao pripremljene za jednu "transakciju" koju sam planirao napravit tokom dana. Pocelo je "muljanje" sa novcam, a ja sam drzao volan da ne bismo skrenuli s ceste. Sergej je psovao sebi u bradu i smanjivao brzinu, jer je cesta postajala sve manje vidljiva od kise koja je pojacavala. Priblizavali smo se "Kenedi-cetvrti" i Sergej je prepoznao pognutu figuru covjeka koji povremeno dijeli s nama ovu jutarnju voznju u pravcu Hedere. Covjek je uletio na straznja vrata zadovoljan da se je spasio od kise, koja je vec poprimila razmjere pljuska, a za njim je doslovce upala jos jedna zena. Sergej se jos nije smirio od prethodna dva "incidenta" i samo mu je jos ovo trebalo. "Sta je ovo, kamo?" Ispostavilo se je da se dvije zene koje su sada sjedila na straznjem sjedalu zajedno sa onim povremenim klijentom, dobro poznaju. Odnosno, da su zakasnile na njihov autobus koji ih svako jutro skuplja po ulicama Or Akive i vozi na posao u Binjaminu, pa bi one sada da Sergej malo pojuri za tim autobusom koji je negdje po ulicama unutar grada, pa kao u filmovima: uletjeti ispred autobusa, zaustaviti ga i one bi tada presle tamo. Ona druga nije stigla niti pitati koliko mora platit, jer je Sergej uspio shvatit sta su one htjele, pa ih je ne bas prelijepim rijecima uputio da izidju i smjeste se pod kapom nebeskom koja ih je nemilosrdno docekala pravim potopom. Sergej je nekako pronalazio cestu koja se nazirala izmedju mlazova koji su silazili iz oblaka i potpuno neskoncentriran zbog prethodnih dogodjaja u jednom trenutku pitao kojim putem treba voziti - kao da je prvi put u zivotu u Or Akivi. Polako smo se priblizavali izlazu iz Or Akive a tamo je stanica na kojoj obicno ceka Lea, ali nje nije bilo. No, ugledala nas je jedna druga gospodja koja se je stiskala s mnostvom ljudi koji su ispod nastresnice malene stanice trazili spas od udara kise, te zamolila za prevoz i Sergej nije mogao odoliti, jer to je jos 6 sekela. Nastavili smo voznju i iznenada se pred nama stvorila Lea, koja je popunila zadnje sjediste. E sad su dvije gospodje pocele razgovor ne skrivajuci francuski naglasak, ali ne bas francuski, nego nesto kao pokusaj da se sakrije porijeklo iz juznih francuskih kolonija, u kojima su Zidovi govorili neke mjesavine Arapskog i Ivrita, a samo bogatiji su ucili u francuskim skolama. Onaj muskarac nas je ostavio u sjevernoj industrijskoj cetvrti Hedere, kisa je jenjala i mi smo vec ulazili prema centru grada, kada se je poceo voditi "verbalni rat" kojim putem nastavit voznju da bi se gospodje dovezle sto blize svojim ciljevima, a zaboravljajuci mene, Medjutim, Sergeju je, cini se, bilo vec dosta svega ... ... ali za koji minut pocinje utakmica i moram prekinuti, a i tako je jedina svrha ovog pisanja bila da ostanem budan! Odoh spremit Vesnu, koja "ima pravo" gledat TV do pocetka utakmice, na spavanje i provjerit sta je ostalo od delikatesa koje sam si prije sat, dva pripremio za grickanje dok gledam novu pobjedu "Makabija", jer evo, bas me zove da joj napravim caj od kamilice - bojim se da znam razlog!  |
