Slavenka Drakulic-NACIONALNOST KAO SUDBINA
Bio je to obicno 29.studeni,Dan Republike,ili neki drugi nacionalni praznik.
Sjecam se kako sam kao dijete stajala u dugoj koloni pionira.Dok su crne limuzine prolazile.Mi smo stajali u koloni,s plavim kapicama ukrasenim crvenom zvijezdom i crvenim maramama oko vrata i revno mahali crvenim zastavicama izvikujuci:"Zivio drug Tito!Tito!Partija!"U takvim smo prilikama izvikivali jos jedan slogan,cim bi uciteljica za to dala znak:"Brat-stvo!Jedin-stvo!Brat-stvo!Jedin-stvo!"Vikali smo iz sve snage,ponavljajuci to kao mantru.Te su mi rijeci predstavljale zagonetku.Nije bilo nista prirodnije nego zeljeti dug zivot Titu,kada su ime tog"najveceg sina naseg naroda"nosile ne samo ulice,skole i bolnice,vec i citavi gradovi.Ali slogani o bratstvu i jedinstvu bili su malo previse apstraktni.Nisam imala pojma o mrznji,suparnistvu i krvoprolicu koje je tokom povijesti dijelilo narode Balkana.Nisam imala pojma o povijesti.Kako sam i mogla,kada je u nasim
udzbenicima povijest pocinjala 1941?
Problem je bio u tome sto smo svi mi,a ne samo pioniri,bili nauceni da izvikujemo slogane i pljescemo rukama i nikada ne propitujemo sto te rijeci zapravo znace.A kada sam ja to pocela ciniti,bilo je prekasno.Braca su se pocela medjusobno ubijati,a jedinstvo se raspalo,kao da je Jugoslavija bila samo komunisticka bajka.Mozda i jest.Nacionalizam koji danas vidimo u bivsem SSSR-u,bivsoj Jugoslaviji i Cehoslovackoj ono je sto je od te bajke ostalo.Postoje barem tri razloga za to:komunisticka drzava nikada nije dopustila razvoj gradjanskog drustva,borila se protiv narodnih obiljezja,obicaja i religioznih uvjerenja,dopustajuci samo klasno poistovjecivanje;na kraju su komunisticki vodje manipulirali tim vjerovanjima,huskajuci jednu nacionalnost protiv druge kako bi se sto duze odrzali na vlasti.Cak i po cijenu rata.
Moram priznati da meni,kao i mnogim mojim prijateljima rodjenim nakon Drugoga svjetskog rata,hrvatstvo nije puno znacilo.Ne samo da sam odgojena u uvjerenju da je citava Jugoslavija moja domovina,nego i zato sto smo,za razliku od zemalja u istocnom bloku,mi mogli putovati u inozemstvo.Vjerovala sam da su granice,kao i nacionalnosti,samo u ljudskoj glavi.Stovise,sezdesetosmaski pokret priblizio nam je svijet jos vise-kroz rock-glazbu,demonstracije,filmove,knjige i engleski jezik.Imali smo toliko zajednickoga sa Zapadom da smo mu mentalno zapravo i pripadali.
Neki od mojih stranih prijatelja iz tog vremena ne mogu razumjeti da sada
imamo sve manje i manje zajednickoga.Zivim u zemlji u kojoj vec sest mjeseci traje krvavi rat i njima je tesko shvatiti da je hrvatstvo postala moja sudbina.Kako da im objasnim da u ovom ratu mene odredjuje samo moja nacionalnost?A jos im je teze objasniti da sam zbog svoje proslosti do svijesti o mojoj nacionalnosti dosla na negativan nacin.Borila sam se protiv toga da nacionalnost postane glavno mjerilo prema kome se odredjuju ljudska bica;pokusavala sam vidjeti ljude,a ne pojmove;
mogucnost dijaloga s prijateljima i kolegama u Srbiji drzala sam otvorenu cak i nakon sto su telefonske veze i putevi bili odrezani,a jedna trecina Hrvatske okupirana i izbombardirana.Odbijala sam se pomiriti s cinjenicom da je u Hrvatskoj tesko biti osoba koja kaze:"Da,ja sam Hrvatica,ali..."
Na kraju mi nista od toga nije pomoglo.Zajedno s milijunima drugih Hrvata,
pribijena sam na zid nacionalnosti-ne samo zahvaljujuci vanjskom pritisku od strane Srbije i JNA,vec i zahvaljujuci homogenizaciji Hrvatske.
To je ono sto nam je rat napravio;sveo nas je na samo jednu dimenziju:
naciju.Problem s nacijom je u tome sto me prije odredjivalo obrazovanje,
posao,ideje,karakter-i moja nacionalnost,takodjer-ali sada se osjecam ogoljeno.Nisam nitko stoga jer vise nisam osoba.Sada sam samo jedna od 4,5 milijuna Hrvata.Jedino zalim sto mi je spoznaja o pripadnosti naciji dosla u obliku kaznjavanja te iste nacije, obliku smrti,unistenja,patnje i onog najgoreg-straha od smrti.
Osjecam se poput siroceta,rat me je lisio jedinog sto sam u zivotu imala-moje individualnosti.
Ali vise nisam u poziciji da biram.Mislim da vise nitko ne moze birati.Bas kao i u danima bratstva-jedinstva,sad nova ideologija ljude drzi skupa,
ideologija nacije.Nema veze je li to hrvatska,srpska,ceska,slovacka,
gruzijska ili azerbejdzanska nacija.Ono sto su ljudi njegovali kao dio svoga kulturnog identiteta-alternativa sveobuhvatnom kumunizmu,nacin prezivljavanja-postalo je njihovim politickim identitetom i pretvorilo se u nekakvu lose skrojenu kosulju.Rukavi su malo prekratki,okovratnik preuzak.Ne svidja vam se boja,materijal je grub.Alo sto se moze:nemate nista drugo za obuci.Na ovu ideologiju covjek ne mora pristati svojevoljno,
no ona ga cijeloga proguta.
Upravo sada,u novoj hrvatskoj drzavi,nikome nije dopusteno ne biti Hrvatom.Cak iako to nije ono sto bi se moglo nazvati slobodom,mozda bi bilo nemoralno i nepravedno zderati kosulju napacene nacije-deseci tisuca ljudi su ubijeni,zaklani i spaljeni zbog nje.Ne bi bilo pravedno zbog Vukovara,grada zbrisanog s lica zemlje.Zboga napada na Dubrovnik.Prije nego sto je poceo rat,Hrvati su mozda imali priliku postati prvo osobe i gradjani,a tek onda Hrvati.Ali dramaticni dogadjaji u proteklih dvanaest mjeseci tu su mogucnost posve izbrisali.Jednom kada zavrsi rat-a nadam
se da je kraj vec blizu-sve ce ljudske zrtve biti uzaludne ako nove neovisne drzave svojim gradjanima ne vrate osjecaj da nismo samo gradjani,vec prije svega osobe.
Zagreb,sijecanj 1992.
(Slavenka Drakulic-"BALKAN-EXPRESS")
|
