Djuro Kriste,penzioner iz Trebinja
Kratak susret sa sestrom i ostalim seljanima,a puno price i nezgoda sa rezervistima.Tu su bili Bjelopoljci,kako kazu,sve dragovoljci Kilibardine stranke."Brzi su na obaracu i nervozni,jer su stalno na frontu",uvjeravao nas je njihov starjesina,kojega su svi zvali Masan.Stalno je bio uza nas sa kalasnjikovom,sve dok nismo napustili selo.A napustili smo ga brzo,jer smo vidjeli da se ljute sto smo uopce tu.
Susret sa Kolasincima u donjem dijelu sela,gdje su dvije kuce bile zapaljene,
posebno je ostavio na mene utisak.Dvojica oficira,koji su nam kontrolirali isprave,predstavili su se kao:major Andjelic,s jako naglasenim"iz Kolasina",i neki kapetan.Taj kapetan,gledajuci prvo u ispravu,pa onda u mene,kao zacudjeno je upitao:"Pa,jesi li ti pravoslavac?""Nisam",odgovorih."Ja sam rodjen ovdje i dosao sam da obidjem ovu staru celjad".Nekako bezvoljno nam vrati papir i procijedi kroz zube:"Ma svejedno,i ako jesi,i ako nisi!"
Shvatio sam da sam nepozeljan.Pozurivali su nas da sto prije idemo iz sela,
a ja sam,iduci niz ulicu,razmisljao o Marku Miljanovu i njegovoj definiciji cojstva i junastva:"Kad druge branis od sebe to je cojstvo,a kad sebe branis od drugih to je junastvo".Od koga brane sebe ovi"hrabri Kolasinci"?Valjda od ovih starih i nemocnih baba koje su zatvorili u kuce,a svakodnevno im prorjedjuju torove birajuci sto prikladnije za pecenku.Pri polasku iz sela,u jednoj kuci se rostiljalo i pilo,uz pjesmu"Od Topole pa do Ravne gore svud su straze djenerala Draze!",a ispred kuce se vidjela zaklana svinja.Vlasik je s celjadi pobjegao,a sve je ostavio.
(Humski zbornik:Ravno,Popovo)
|
