Pišem ti pismo: poetika pisma u prijevodu
PREDGOVOR
Wendy Tronrud
Postoji veza između načina na koji čitam i načina na koji pišem, pri čemu se jedno iskustvo na neki način prevodi u drugo. Tekstovi koje sam odabrala za ovu bibliografiju važni su trenuci čitanja za mene jer predstavljaju pokušaj upisivanja ovog pitanja čitanja-kao-pisanja u sam čin pisanja. Ono što jednim dijelom povezuje sve tekstove je rekonfigurirana intencionalnost, koja se očituje kako kroz metodu 'lošeg kopiranja', tako i kroz igru s čitateljevim očekivanjima, putem ponovnog insceniranja prevedenog ili posuđenog jezika. Imajući u vidu nužna ograničenja svakog selektivnog postupka, ovi su tekstovi povezani na više razina: zajedničkom generacijskom pripadnošću, aktivnom ulogom unutar feminističkih teorija i društvenih praksi, te sudjelovanjem u 'inovativnim' jezičnim praksama.
''Predgovor'' Helene Cixous romanu Clarice Lispector ''Struja života (Agua Viva)'' je moje novije otkriće, koje izražava tu ideju rekonfigurirane intencionalnosti. Iako je smisao njenog teksta služiti kao uvod romanu Lispectorove, u ovom slučaju on sam postaje primarnim pisanim izvorom, prevazilazeći pritom granice svoje definicije. U određenom smislu, ponovnim iščitavanjem teksta Lispectorove, ''Predgovor'' postaje oblik prijevoda istog. Tekst Helene Cixous je tekst o tekstu, od kojeg je istovremeno neodvojiv, ali i, u zamjetnoj mjeri, neovisan.
Zanimaju me pojmovi ne-fikcije, fikcije, intervjua, predgovora, uvoda, itd., te načini na koje takvi tekstovi formalno funkcioniraju, kao samostalne cjeline i u odnosu s drugim tekstovima; tekstovi koji su smješteni ispred, iza, ili na neki drugi način označavaju poziciju središnjeg teksta. Zanimaju me, nadalje, odnosi takvog pozicioniranja s teorijskim i poetičkim idejama o prijevodu; prakse pisanja koje teže ponovnom iščitavanju drugih tekstova putem formalne inovacije, umjesto interpretacijom čija je funkcija strogo disciplinarna; prijevod shvaćen kao kustoska vježba, usidrena unutar pitanja čitanja i pisanja, te način na koji su ta dva čina neodvojiva jedan od drugog; prevođenje iz jednog jezika u drugi, kao i iz jednog teksta u drugi.
Uloga etike i ljubavi u prevođenju, kojom se bavi Gayatri C. Spivak u svom eseju ''Politika prevođenja'', reartikulira intimnost čina prevođenja, čime ono puku potrebu stvaranja značenja ili komunikacije s drugim. Ona shvaća mjesto razmjene jezika i prevođenja kao erotski čin i na zanimljiv način isprepliće definicije etičkog i erotskog: ''Moramo pretvoriti drugo u nešto poput vlastitog da bismo bili etični. Predati se prevođenju više je erotski, nego etički čin'' (183). Spivakova razvija svoju kritiku jezika baveći se onim što se gubi kad se izvorni jezik razmatra odcijepljen od svog kulturnog konteksta. Svoje ideje o ljubavi i etici veže uz pojmove predanja i erotike u postkolonijalnom okviru, ''kao kad netko stvara prozni tekst, tumačeći tuđe djelo, kao kad netko rabi jezik koji pripada mnogima drugima. To je, u konačnici, jedna od zavodljivih crta prevođenja. Radi se o jednostavnoj mimikriji odgovornosti tragu drugog u sebi'' (179).
Mnoge od autorica koje sam odabrala koriste poetski i teorijski jezik u vidu ''inovativnog pisanja'' ili ''eksperimentalne poezije'', dvije vrlo nebulozne i često isuviše generalizirane definicije za prakse pisanja, koje nisu, u konvencionalnom smislu, ni tu ni tamo – ni poezija, ni proza, ni teorija. Spisateljice poput Kathleen Fraser, Norme Cole, Anne-Marie Albiach, Lyn Heijinan i Rosemarie Waldrop pripadaju istoj generaciji, kao i sličnim intelektualnim tradicijama koje, na ovaj ili onaj način, svoje korijene imaju u ’68-oj. Osim Albiachove, koja živi u Francuskoj, sve trenutno žive u SAD-u, zaposlene kao profesorice/pjesnikinje/prevoditeljice unutar sveučilišnog sustava, istovremeno vodeći male naklade, časopise, te čitanja poezije. Zanimljivo je da sve rade s nekoliko jezika, prevodeći djela drugih, istovremeno razvijajući vlastita.
Najpoznatija po svojim filmskim ostvarenjima, Yvonne Rainer u svojim vizualnim projektima obilato koristi tekst, a ujedno je i plodna spisateljica. Izvorno obučena kao plesačica, tijekom 60-ih surađivala je s Merce Cunninghamom i Judson Dance Theaterom. Svojim radom zahvaća široki raspon suvremene teorije, umjetničkih praksi i društvenih pokreta. Odabrala sam intervju Yvonne Rainer s izvornim Camera Obscura kolektivom iz 1976, u kojem ona kaže: ''Na neki sam se način našla u ulozi đavoljeg advokata, lijeno se provlačeći kroz njihove dogme i nepokolebljivu vjeru u brechtijansku vezu između forme i društvenog dobra'' (141). Njezin rad predstavlja izazov idejama reprezentacije koje se bave artikulacijom identiteta i političkom mogućnosti/nužnosti umjetničkog stvaranja. Zaista vjerujem da je Yvonne Rainer od ogromne važnosti zbog svoje sposobnosti spornog djelovanja u mnogim disciplinama, pri čemu na informativan način ‘prevodi’ iz jedne u drugu, ispitujući istovremeno unutar samog rada umjetničku relevantnost u odnosu na političke promjene.
U formi intervjua je i tekst ''Proždirući mit'' - između Kathy Acker i Sylverea Lotringera (urednika Semiotext(e)) - koji prethodi njenoj knjizi ''Hannibal Lecter, Moj otac''. Acker je pod utjecajem konceptualnih umjetnika 60-ih počela prevoditi vizualne tehnike u pisanje. Ona prerađuje intencionalnost ključnih tekstova, poput Velikih očekivanja, u hiperseksualne i zaigrano uvredljive komade koji se bave suodnosom politike i jezika ili, kako to Acker kaže, ''onoga što slika jest''. Acker koristi mnoge izlizane stilove pisanja, miješajući autobiografske metafore s izvornom intencionalnošću tekstova koje posuđuje. Kako sama kaže: ''Identitet se kreira, on se ne dobiva kao takav. Ono što mi je postalo zanimljivije od 'Ja' je tekst jer tekstovi stvaraju identitete. Tako sam se počela baviti plagiranjem'' (7).
Chris Kraus je urednica serije ''Native Agent'' - unutar Semiotext(e)-ovih izdanja pod vodstvom Lotringera (koji je ujedno i njezin suprug) - i osoba koja je, po mom uvjerenju, nedovoljno vrednovana kao spisateljica i teoretičarka. Njeno pisanje je isuviše nelagodno i razotkrivajuće da bi se smatralo korektnom i ozbiljnom intelektualnom teorijom. U ''Ja volim Dick''-a sama je ujedno i lik i autorica, fikcionalizirajući oboje u procesu. Razotkrivajućim i prenaglašenim prikazom djevojke kao seksualnog objekta i histerične umjetnice, Krausova razrađuje teorijsku problematiku kroz izvedbenu teoriju kao fikcionalnu naraciju. Prikazujući autoricu kao lik i svodeći taj lik do granica autobiografske metafore, zamagljuje i poigrava se s binarnom podjelom privatno/javno kroz epistolarni roman pun pisama ''Dicku''.
Kao likovi u ovom djelu, Chris Kraus i njezin suprug Sylvere iskazuju misli o njihovoj ljubavi jedno za drugo i za nekog drugog kroz vezu između ljubavi i pisanja. Mislim da se njen tekst ''Svako pismo je ljubavno pismo'' može dovesti u vezu s knjigom Anne Carson ''Eros: gorko-slatko'', iz koje sam izdvojila tekst ''Pisma, pisma''. Carsonova je grčka istraživačica koja piše suvremenu fikciju, a u ovoj knjizi prati vezu između žudnje i pisanja u grčkoj književnosti. Prema njezinoj ideji o ''triangulaciji'', žudnja između dvoje ljudi stvara i treću točku - u ovom slučaju - pisanje. Žudnja i pisanje su međusobno isprepleteni, te se nužno (ne)ispunjenje žudnje često iskazuje kroz čin pisanja jedno drugom.
Genetovo djelo ''Zatvorenik ljubavi'' je njegovo posljednje i rijetko valorizirano djelo. Genet je svoje kasne godine proveo putujući po Palestini, pišući o tamošnjim događanjima 70-ih i 80-ih, kako je to od njega i tražila Palestinska Oslobodilačka Organizacija. Ovaj tekst, koji istovremeno pripada žanrovima poetskih memoara, historiografije i političke fikcije, opisuje težinu/nemogućnost prijevoda, istovremeno potvrđujući i zamršavajući pokušaj pisanja o nečemu kao pokušaj pisanja o samom sebi i stapanja sa samim sobom; erotičnost prevođenja i poziciju autsajdera, i to autsajdera bez vlastitog mjesta. Genet na predivan način pokazuje erotičnost i deformativnost odnosa moći, stvarajući metafore transseksualizma kako bi opisao historijske događaje tog vre- mena. Ni njegova opažanja, međutim, nisu bez vlastite doze nelagode – postariji Francuz tumara Palestinom, pišući o erotičnosti mladih revolucionara, a upravo je to prostor u kojem Genet dovodi u pitanje i dekonstruira prihvaćenu spoznaju da jezik proizvodi identitet i značenje. Varirajući između problematičnosti i pronicljivosti, Genet se bori sa svojom sposobnošću prevođenja sjećanja i lociranja raznih istina koje ono nosi.
Tijekom stvaranja ove bibliografije, koje je samo po sebi i kustoski i prevodilački čin, bavila sam se vlastitim, donekle automatiziranim i inicijalnim, čitalačkim izborima i navikama; pozicioniranjem ''uz'' ili ''u vezi sa'', kako bi nastao forum za širenje i sukob ideja, postupkom koji je zapravo beskrajan i prilično zabavan. Prisutan je također i određeni pogled unatrag, koji nisam uspijevala izbjeći – slaganje i razmještanje meni osobno važnih tekstova u mom čitalačkom razvoju. Njihov raspored na nekim razinama govori i o mom vlastitom kulturalnom momentu. Ono što pronalazim iščitavajući tuđa djela je stanovita političnost koja potiče na angažman, vremenski i memorijski raspon, kao i neprestanu potrebu za slaganjem, nizanjem, kako bih i sama stvarala. Poput jednog od likova Itala Calvina koji kaže: ''Danas ću započeti prepisivanjem prve rečenice slavnog romana...'' (177). U autentičnom početku leži potreba za lociranjem samih sebe u isuviše klišeiziranoj, prezasićenoj formalnosti. Započeti. A unutar te potrebe započinje i igra između namjera koje se preklapaju i interpretacija koje se sukobljavaju. Stalni prijevod obraćanja mene tebi.
|
