Ivan Rogic Nehajev-VUKOVARSKA POSTUMA 92.
Stojim u tjesnacu vojnickih trepavica(ja:vukovar)poduprt pamcenjem bez vlasnika.Iz dolje i nisko,njeznije od leukemije,stiscu suze prethodno poucene dunavom.Toliko zelenog.Toliko crvenog.Kroz kapilare i fosfor probijaju se glasovi prognanih zena koje vjezbaju izreku:uvijek cu te voljeti,i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjacama posudjenim u limenkama milosrdja.Iz gore i visoko tlaci osama,glatka kao topovska cijev,prethodno poucena stepom.Toliko plavog.Toliko zutog.Kroz biljege udaraca po kozi probija se po koja kuca i ulica,ispuzavsi iz rusevina cirilice i trazeci svoje graditelje.Tada se u suhim ustima zatrce ime,kao dragocjeni aspirin,i ispali spram prognanickog formulara kojim je kartiran raj nad atlantikom.Cuje se:vukovar,a vidi saka odrezana bez narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli.Cuje se:vukovar,a vidi slezena sfasirana minom na cesti za hilandar.Cuje se:vukovar,a vidi zbirka ulomina iz krivicne optuznice povijesti bratstva na istoku i jugu.Cuje se:vukovar,a vidi zalagaonica u nisu,gdje je u zici sve cime je zasluzeno progonstvo.Cuje se:nista,a vidi posoljena glava kojom nogometasi iz stare pazove pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju. |