O
O BUCI
Navodno, Bog čuči kraj svakog rođenog djeteta i pripovijeda mu,
izmamljuje iz njega krik. Djetetova tišina je poraz Boga. Ali sve ide
prema njezinom poricanju. Cage ju je ograničio na 4' 33''; znao je
da bi duže ustrajavanje na tišini raznijelo granice postojećeg svijeta.
Dijete kratko biva i onda odraste. Proći će mnogo godina prije nego
što će zastati da bi oslušnulo vlastito pomahnitalo srce. Može li se buka izmjeriti?
Vjerojatno može, mjerni su instrumenti navodno pouzdani. Recimo, mrtvo tijelo
glumice Adrienne Shelly. Izmjerimo ga bez stida i izložimo na hladni odar.
Iz svog se newyorškog ureda spustila kat niže kako bi prigovorila zbog buke
što ju je stvarao mladi radnik na crno. On je potom s lakoćom ubija. Bog ga je kušao devetnaest godina i pobijedio. Pobjedom koja je bila i poraz. Odsutnost ljubavi i Boga je tišina. Što je odsutnost tišine? Bog uvijek znade postaviti pitanje
na koje nema odgovora. Ne prođe niti jedan trenutak a da ne čujem kolanje krvi
kroz tijelo, treperenje dlačica u nosnicama. Gdjekad ne mogu zaspati jer čujem
samoga sebe – ima li išta strašnije nego neprekidno biti svjestan prisutnosti
vlastita tijela? tijela koje se prevrće po postelji, koje izbacuje gorki zrak što se sudara s jastukom, odbija od njega i vraća uhu. Uho je skladište u kojem je pohranjeno stenjanje žene koja vodi ljubav: čujem ju čak i kad to ne čini. To je i skladište u čijem tamnom kutu vrišti djevojčica. U njemu se svako malo pali bušilica koja želi popraviti nered svijeta. Njoj se pridružuje zavijanje automobilske sirene.
Je li i tu riječ o popravljanju svijeta, ili tek o težnji da sve dobije svoje zvučno tijelo, jer je inače nezamjetljivo? U dalekom kutu ušnog skladišta je i ptica, uvijek samo jedna. Ona koja svojim pjevom dovodi u pitanje značenje kristalne noći. Ptice, čiji pjev ne uspijem prepoznati noću, vrate mi se danju. Ne zateknem li koju u džepu kaputa kad se vratim iz šetnje, bit će ispred vrata stana. Drhtat će mokra, sretna što se sklonila od kiše. Ili tko zna od čega drugog. /Zar me ne prepoznaješ, govori mi i kljunom mi kucka po dlanu. Ali ja te ne razumijem, zar ne znaš pjevati? Ona mi i dalje kucka po dlanu, odbija išta iz sebe ispustiti, i učas je to samo prosjak, pruža mi zgužvani požutjeli papirić, u očima mu umor i sljepilo, možda i neizlječiva bolest. Uzmite i bar pročitajte, govori mi, i dok zatvaram vrata listić pada na pod, i nestaje svjetla na stubištu./ U 4.48 ujutro spuštam se iz svog stana kako bih prigovorio zbog buke što su je stvarali dokoni tinejdžeri. Na kušnji su već devetnaest godina. Dobro se zna što će se zbiti. S lakoćom me premlaćuju. Zašto da se stidim – pokazat ću svoje ožiljke, ne moraju bučati samo radi mene. Neka pište kao ekspresni lonac, kao izgubljeni pisak vlaka. Još se snažnije poraz riječi upisao u moje tijelo. No nadu ipak nisam izgubio.
O PTICAMA
nikad neću moći ništa reći, nikad im se neću moći približiti.
Ptice su prijelazna bića između kocke i piramide. U kocki
je šifra za slatko, u piramidi energetsko polje vječne mladosti.
Ptice imaju šuplje kosti, da se u njima odmara zrak, dok lete.
U njima je moj san, za koji vjerujem da je istina, o kratkom letu
s vrha brijega do kola sa sijenom na koja sam se meko spustio.
Bijaše srpanjsko poslijepodne, tisuće su mušica letjele zrakom.
Samo ptice imaju mlade ptiće, što je esencija svih potrebnih nježnosti.
Zavist cvrčaka leži im kao teg u srcu, ali izdrže. S nijemim ribama je lako,
one su točno ono što ptice jesu, ali u izokrenutom svijetu vode.
Zato im pomažu da ljepše pjevaju, što je gotovo kršćanska misija.
S njima je razgovarao sv. Franjo Asiški – ptice su mu zobale riječi
iz usta, on pak njihov cvrkut. Messiaen mu je samo bio dobar učenik
koji je približnom vjerno zapisao učiteljeve razgovore. Recite mi
što je radost, pitao je i one su mu odgovorile. Kojim kablovima putuje?
Možda bežično? Kome se treba javiti? I koliko to košta? Ali više se ne može
razgovarati s pticama, čak ni onako kako je pokušao kineski umjetnik
Zhang Huan kad je svoje golo tijelo namazao medom, posuo ga
sjemenkama za ptice i potom se u žičanom kavezu izložio golubicama.
Treba li ih baš tako privoljeti da razgovaraju s nama? Što? Eno ih i sad dolje,
ispod prozora, zoblju. Povazdan. Odlete malo na granu, pa se spuste.
I opet zoblju. Ne rastu, ne debljaju se, pjev im je jednak, bile site ili gladne.
Zoblju, a nemaju što. Zimi kosovi uvjeravaju zemlju da je bogata, da nije
osiromašila zato što je uvenula trava, što je s drveća opalo lišće, što je
hladna i čini se da umire. Ti si privlačna, dovikuju joj i ponovno ju kljucaju,
prave otvore za toplinu. Treba li vjerovati tim stvorenjima u crnome?
Glad u njima zalog je istine. Drago mi je što ptice i ja nikad nećemo moći
razgovarati. Govorim, a nemam što, nemam kome.
Otud privlačnost među nama koju niti jedan razgovor ne može zamijeniti.
miroslav kirin
|
