O GLAZBI SVAKOJAKO
JULIE BURCHILL
Unfinished Sympathy
Prvo se čuju bubnjevi, potom činele i metalofon. Zvuče nervozno i napeto, poput neiskusnih tinejdžera koji se odmjeravaju u plesnoj dvorani čekajući da onaj drugi napravi prvi korak. A onda nastupi ruka koja stisne prekidač ili iščupa utikač, i to što brže. To je moja omiljena pjesma “Unfinished Sympathy” grupe Massive Attack. To je moja omiljena pjesma, ali ne želim ju više čuti, nikad više.
Dobro, uvijek mi je bilo malo neugodno što toliko volim tu pjesmu, razmišljam ja. Objavljena 1991., u nekoliko je izbora bila proglašavana najomiljenijom pjesmom u Engleskoj. Proglašavanje te pjesme najomiljenijom bilo je isto kao da kažete da vam je Građanin Kane omiljeni film ili da od svih vrsta cigareta najviše volite Marlboro. Nećete puno promašiti. A sad, kad sam je se riješila, mogu krenuti u potragu za nekom doista opskurnom pjesmom neke njemačke techno grupe i onda je proglasiti omiljenom pjesmom.
Nikad više ne želim čuti tu pjesmu jer, prvi put u životu, želim da mi život ostane takav kakav jest. I znam, patetično, da određene pop pjesme – spomenuta pjesma ponajviše – posjeduju tu moć da me prisiljavaju da razbijem sve do čega držim u životu samo zato da bih mogla vidjeti što će lijepoga od toga ispasti. Pop pjesme posjeduju tu moć da me pokvare, a ja prvi put u životu želim učiniti nešto dobro. Zaboga, pa četrdeset i dvije su mi godine! Ne osjećam gađenje prema samoj sebi, nikad i nisam, ali odnedavno, kad sam sama, počela sam se nelagodno osjećati, kao da je u kuhinju ušla neka životinja koja mi želi počiniti trajnu štetu. Ali više od svega drugog, želim pobjeći od takve osobe.
Da parafraziram Nick Hornbyja iz knjige High Fidelity (Visoka vjernost) – jesam li cijeli život bila seksualno nesigurna zato što sam slušala pop glazbu, ili sam slušala pop glazbu zato što sam bila seksualno nesigurna? Bilo kako, od onoga trenutka kad se pojačao rad hormona u dvanaestoj godini, seks i pop glazba bili su nerazdruživo povezani. I otad su sve moje omiljene pop pjesme – “Fast Love” Georga Michaela, “U Sure U Do” grupe Strike, “Gotta Tell You” Samanthe Mumba, “Finally” grupe Kings of Tomorrow, “Since I Left You” grupe The Avalanches – bile ili o prekidu veze sa starom ljubavi ili o stvaranju nove veze. Mislim da mi se nikad nije svidjela neka pjesma koja se bavi trajnošću ljubavi. Ovdje primjećujem neku zakonitost.
I tako ja ugasim radio i mislim kako su one seljačine koje su spaljivale ploče Elvisa Presleya možda imale pravo, te kako je tu ipak bila riječ o vražjoj glazbi. Bilo kako, ne riskiram. Trenutno guštam tišinu. A onda ta pjesma započne svirati u mojoj glavi! I onda shvatim kako mi doista nema pomoći.
NICK HORNBY
I’m Like a Bird
Dakako da razumijem ljude koji ne mare za glazbu. Znam da je veći dio glazbe, zapravo gotovo sve, smeće - nemaštovita, loše napisana, sladunjavo producirana, isprazna, repetivna i mladenačka (premda se barem četiri od navedenih pridjeva mogu upotrijebiti kako bi se opisali neprestani napadi na pop glazbu, a kakvi se još pojavljuju u mondenim časopisima i novinama). Također znam, vjerujte mi, da je Cole Porter bio “bolji” od Madonne ili Travisa, da je većina pop pjesama cinično namijenjena određenoj publici koja je trideset godina mlađa od mene, da je u svakom slučaju zlatno doba glazbe bilo prije trideset i pet godina i da je otad malo što vrijedno nastalo. Riječ je samo o pjesmi koju sam čuo na radiju i kupio CD, a sad ju moram slaušati deset-petnaest puta dnevno...
To je ono što me zbunjuje kod vas koji osjećate da je suvremena pop glazba (a rabim taj termin kako bih obuhvatio soul, reggae, country, rock – sve što biste mogli smatrati nižerazrednim) ispod vas, ili iza vas, ili iznad vas – nekakav prijedlog koji označuje udaljenost. U svakom slučaju, znači li to da nikad ne čujete, ili bar ne uživate u novim pjesmama, da je sve što pjevušite u kupaonici nastalo prije mnogo godina, desetljeća, stoljeća? Da li si doista uskraćujute zadovoljstvo učenja nove melodije (zadovoljstvo da je, usput budi rečeno, vaša vrsta možda prva u povijesti koja namjerno propušta tu priliku) jer se bojite da biste mogli izgledati kao da nemate pojma tko je Foucault? Kladim se da dobro zabavljate druge na tulumima.
Vidite, pjesma od koje u posljednje vrijeme pošašavim jest “I’m Like a Bird” od Nelly Furtado. Samo će povijest znati reći hoće li gospođica Furtado postati umjetnica i premda sumnjam da će promijeniti način na koji doživljavamo svijet, ne mogu reći da me to brine: uvijek ću joj biti zahvalan što je u meni stvarala narkotičku potrebu da iznova i iznova čujem njezinu pjesmu. Riječ je, na kraju krajeva, o bezazlenoj potrebi koju je lako zadovoljiti, a takvih je u svijetu sasvim dovoljno. Ne bih htio ništa obrazlagati ili ju uspoređivati s drugim pjesmama – premda mi se čini kako je riječ o veoma dobroj pop pjesmi sa sanjivom potištenošću i ranjenim optimizmom koji ju odmah izdvajaju iz mnoštva sličnih beskrvnih i zakržljanih pjesama. Činjenica je da ta pjesma nije postojala prije nekoliko mjeseci, bar što se nas tiče, a sad je tu, i to je, samo po sebi, jedno malo čudo.
Dave Eggers ima teoriju o tome koja kaže da mi vrtimo pjesme ponovno i ponovno jer ih moramo “riješiti” i točno je da tijekom početnog odnosa s novom pjesmom, zaljubljivanjem u nju, postoji faza slična emocionalnoj zbunjenosti. Na primjer, u pjesmi “I’m Like a Bird” postoji dio, otprilike na pola pjesme, gdje se glas udvostručuje tijekom refrena i učinak je – poglavito na nekoga tko nije glazbenik, nekoga tko voli i cijeni glazbu, ali koga zbunjuju i zavode najjednostavnije glazbene smicalice – istodobno i raskošan i svjež i opijajući.
No jedno je sigurno, pjesma će se veoma brzo postati banalna i istrošena. Neće proći mnogo vremena, a ja ću “riješiti” pjesmu “I’m Like a Bird” i neću je više toliko željeti čuti.Eto, točno je, potrošiva je, kao da to može utjecati na nečiju percepciju vrijednosti pop glazbe. A opet, zar nam već ne bi trebalo biti zlo od “Mjesečeve sonate”? Ili Mona Lize? Ili Wildeove Važno je zvati se Ernest? Prazni su! Ništa nije preostalo! Posisali smo sav sadržaj! Još uvijek ne shvaćam sljedeće: oni isti ljudi koji snobovski govore o potrošivosti pop glazbe iznova i iznova odlazit će gledati Lady Bracknell kako komičnim glasom kaže: “Torbicu?” Zar ne mislite da se ta šala otrcala? Možda je potrošivost znak zrelosti pop glazbe, spoznaja vlastitih ograničenja, prije negoli nešto obratno.
Nekoliko puta godišnje snimim si na kaseti izbor glazbe za auto. Kaseta je puna novih pjesama koje sam volio proteklih nekoliko mjeseci i svaki put kad snimim takvu kompilaciju, ne vjerujem da ću napraviti sljedeću. Pa ipak ponovno snimam, i ne mogu dočekati sljedeću: potrebno vam je još nekoliko stotina stvari poput ove i imat ćete zašto živjeti.
|
