Saidin Mido Salkic-JEDNOM SMO BILI LJUDI
Otac je,eto,poginuo sam tog jula
U trideset i sestoj...
Zora je,slutim iz nekih cudnih razloga,bila
obojena sumrakom a nejaki,ljigavi vjetar je
tek donosio mirise jednog lojavog jutra
Juli se izdajnicki sakrio
Negdje van dometa krvavo-crvenih
nisandzijskih ociju
Bog je valjda spavao mirnim snom i ne sluteci
mozda da negdje daleko,dole,ispod nebeske
magle u izblijedjeloj pamucnoj kosulji postoji
covjek ciji se puls jos i danas ponekad zacuje
u uglu mog lijevog dlana
Bio je uplasen,znam
Ali je ipak hrabro stao pred streljacki vod...
|
