Sevko Kadric-INDIJANCI
Ramiz i Vahida Mehmedspahic su iz Foce.Godina 1992.ih je razdvojila.Ramiz je otisao niz Drinu prema Gorazdu,
a Vahida je ostala u gradu sa ostalom nejaci.Poslije nekoliko godina ponovo su se sreli u Svedskoj.Svakog ljeta su,bas kao i najveci broj Bosanaca,ljeto provodili u Bosni.Vracali se tuzni i radosni u isto vrijeme,cudili se onima sto su se u tragici rata"snasli",saosjecali sa prognanim i na rubu gladi."Kad cete se vi Bosnjaci vratiti da nas u tu Evropu potjerate",salio se sa njima poznanik Srbin u Foci,zavideci im na izgledu,autu,cinjenici da imaju mogucnost da zive negdje drugdje.
Mehmedspahici ovo ljeto nisu planirali otici u Bosnu,mamio ih je poziv iz Amerike.Kolorado im se preko internet pozivnice pred ocima smijesio.Odluku donijeli,ljeto u Americi.
Ljubazni domacini Hajrudin i Mubera,te Osmo i Nada Krkalic,svi iz Foce,isplanirali odmor da sto duze zajedno budu.
-Brze smo stigli do Amerike nego do Bosne,a skoro isto potrosili,govori Ramiz opisujuci let i 11 sati provedenih u zraku.
-Tesko je reci kako je tamo,sve je drugacije,kuhinja,toalet,TV,sve,sve,dodaje Vahida,dok montiraju kameru da gledamo zabiljeske sa putesestvija do Kolorada i Buffalo Billa.
-Krkalici u Americi trce za poslom bas kao i mi u Svedskoj,tu nema nista novo.Kapitalizam je tamo zesci,govori Ramiz,oslikavajuci u par recenica zivot americki.
-Lejla Krkalic,Hajrudinova i Muberina,je bila najbolji ucenik u Koloradu,kaze Vahida pokazujuci sliku studentice kriminalistike uvaljene u njeno krilo.Tako joj se u krilu gnijezdila i kad su u Bosni bili,samo Lejla bila kojih sesnaest godina mladja.Na ekranu se dvije velike stijene rastavile,a medju njima se ugnijezdio Red Roks.Velika koncertna dvorana pod suncem u kojoj su se oprobavala najveca imena rok muzike svijeta.Priroda dvoranu zapocela,
covjek dovrsio i prilagodio svojim namjenama.
Malo iza toga ekranom promice"ciro",pravi pravcati,sa kojim su rudari i tragaci za srebrom i zlatom i prije stotinjak godina isli u podnozje visokih planina i rovili kamenje,sanjajuci da ce srecu izroviti.I danas dosjetljivi Ameri istim vozom,za skupe novce,vuku na one iste lokacije radoznale turiste nudeci im krampe,lopate i sita za ispiranje rude u potrazi za grumencicima koje mogu kucama ponijeti kao suvenire.
-I nas"ciro"je u Focu zlato i dovozio i odvozio dok ga nisu ukinuli,podsjeca Ramiz na dobrog"ciru"kojim se jutarnjim kanjonom Drine,Prace i Miljacke putovalo za Sarajevo,a uvece kuci vracalo.
Kamera nas odvede u muzej Buffalo Billa u kom su eksponati vezani za legendu o Divljem zapadu,koju je Karl Maj smjestio u jednu od svojih knjiga zajedno sa indijanskim poglavicom Djeronimom.Citam da ulaznica u muzej za odrasle kosta tri,djecu jedan,a penzionere dva dolara.U neposrednoj blizini muzeja je i grob slavnog trapera uz kog je sahranjena i njegova vjerna Luis.Iznad groba visoko podignuta americka zastava,grob ogradjen i po tradiciji se preko ograde baca sitan novac.Nekom za srecu,nekom za odrzavanje.Tu su se i slikali,Ramiz se obukao u odoru Buffalo Billa,a Vahida u haljine vjerne Luis.
Na slijedecoj slici se ukaza kanjon Kolorada.Visoke litice,goli skriljci stijesnili vodu koja se vidi dolje u dubini kanjona.Mutna,brza,bez traga zivota.
-Kolorado ti je za Taru groblje slonova,ni zelene vode,ni zelene sume,samo sivilo,objasnjava Ramiz vracajuci se mislima na bistre brzake Tare,Drine i dane kad se kanjonom spustao splavom ili gumenim camcem loveci ribu,
uzivajuci u prirodi.
-Pazi sad ovo,skrece Vahida paznju na slike posjete muzeju"Mesa Verde",a rijec je o indijanskom gradu smjestenom ispod velike ploce.I sam grad je u kamenu,od kamena,a u njemu vostane figure Indijanaca,razlicite dobi,u svakodnevnim aktivnostima.Oko njih predmeti od drveta i metala,cilimi,nakiti,totemi.Na izlazu iz muzeja Ramiz dao kameru Vahidi da ga slika uz indijanskog poglavicu.I jedan i drugi podigli poluispruzenu desnu ruku na pozdrav ili pokazujuci cist obraz i dobre namjere.
-Koja slicnost,Indijanaca vise nema u njihovom gradu,posjetioce docekuju kauboji,isti oni koji su ih protjerali,pobili ili satjerali u rezervate.Ne bi me cudilo kad bih za koju godinu isao u moju Focu da obidjem"Muzej Bosnjaka"
smjesten negdje u Prijekoj carsiji.U njemu mi ljubazni domacini pokazuju predmete koje smo koristili,obicaje koje smo imali,bogomolje u kojim smo se okupljali,prikrivajuci razloge zasto su nas protjerali,govori Ramiz prepoznavajuci se u slici vostanih indijanskih figura u njihovom gradu a bez njih.
|
