Zvonko Makovic-OTISAK OLOVKE
Stogod da dotaknem,
dodirne me vrijeme.
tako strpljivost,oprez
nepodnosljivu blizinu.
Meki predmeti postaju
osobine,a osobine tvari.
Samo tvari.
U biljeznici se odjednom
budim kao gipka ruka,
tocnije-pokret.Budim se
u tekucini.Kao
melodija sto odzvanja u
sobi usnulih mladenaca.
Lebdim i postojim uvijek
u bijegu.Jer sam uzdah.
Pomisli samo kako je dobra
proroda kada me mijenja poput
novca.Kad u svakom
mojem zrncu vidi dosljednost,
vjernost.Upravo tako:
dosljednost i vjernost.
|
