Vehid Gunic-EVROPO,STIDI SE(600 dana u opkoljenom Sarajevu)
JULI 1993.GODINE
17.juli
...Ove veceri u TV Dnevniku"krenula"je moja stalna rubrika"Vehidova pisma".Prvo pismo uputio sam direktoru PTT Sarajevo.Evo toga pisma:
Postovani gospodine direktore,
Ovo je prvo pismo koje pisem od kako je poceo rat.Poslao bih vam ga postom,ali ne znam kako.Kad bih barem znao gdje se nalazi moj kolega Smiljan Silic,poznati uzgajivac golubova pismonosa,poslao bih pismo po golubu,ali ne znam ni gdje je Smiljan ni da li su mu golubovi zivi.Mozda bih mogao i putem ADRE,Crvenog krsta,Crvenog kriza,Crvenog polumjeseca,putem ko zna cega,ali ja sam staromodan covjek i po nekoj,decenijama formiranoj navici,ostao sam u naivnom uvjerenju da se pisma salju putem poste.Odavde,iz ovoga grada,prije bezmalo jedno cijelo stoljece,dakle u proslome vijeku,izvjesni Sandor je svojoj Juliski u Pesti,na lijepoj razglednici Sarajeva,
porucivao da je mnogo voli.Ta njegova poruka do Peste je putovala samo dva dana.Odavde,iz ovog grada,u kojem je Postanski ured osnovan jos 1840.godine,tatari su redovno odnosili"postu" i,razumije se,donosili je u ovaj grad.
Zamislite,gospodine direktore,Sarajevo je sa dalekim Carigradom bilo spojeno brzojavnom zicom jos 1857.godine.
S kim smo danas mi spojeni?Zar nije bilo mogucnosti,zar nije bilo sredstava i nacina da posta,jer je jedina specijalizirana za tu vrstu djelovanja,za Sarajlije obezbijedi barem jedan satelitski telefon,pa makar i iznajmljeni na dva sahata dnevno od onih koji imaju takve telefone u gradu,pa da se uspostavi neki ritam,makar se na red cekalo i mjesec dana?Zar nije moglo?
Htjedoh Vas,onako uzgred,priupitati i kakva je sudbina onih hiljada pisama koja su u grad pristigla uoci i na samom pocetku rata?Vasi postari uredno donose racune za telefone koji uglavnom neuredno rade.A sta je sa pismima i sta je sa pismonosama?Mnogo cete me utjesiti ako kazete da su neki gore,u brdima,a neki na frontu.Ovako,
zamislite,preko daleke Kanade,putem radio-amatera sa Ilidze i nekoga iz Beograda,saznajem i tako tuznu vijest da mi je otac umro na okupiranoj teritoriji.Cetnik koji mi je to saopcio,ne bez doze zluradosti,rekao mi je:"Je l de,
Vehide,da ni svi srbo-cetnici nisu tako losi?"Zbog soka koji sam dozivio,nisam odmah znao sta da mu odgovorim.
Sada znam,ali ne znam kako da dobijem onog radio-amatera.On,izgleda,voli samo tuzne vijesti.
Posaljite mi,konacno,postara da mi donese makar Vase pismo.Mnogo volim pisma koja donose postari,jer,priznat cete,one humanitarne organizacije imaju i drugog posla.I,molim Vas,ne zamjerite mi sto sam pomalo staromodan i sto i dalje,iako je rat,vjerujem u postu i u postare...
|
