Omer Ibrahimagic-PASIVNO NASILJE I LAZNI HUMANIZAM
Zapadni su politicari isto tako manipulirali jezikom pacifizma kako bi opravdali odrzavanje embarga na uvoz oruzja protiv Bosanaca,a istovremeno su odbijali upotrijebiti silu kako bi im pomogli.Isti ti lideri dozvolili su prodaju oruzja sirom svijeta.Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd izjavio je kako bi dizanje embarga na uvoz oruzja znacio stvaranje"izjednacenog nivoa ubijanja".Kad je u avgustu 1992.godine otkriveno postojanje koncetracionog logora u Omarskoj,americki predsjednik Bush,ponositi tvorac operacije"Pustinjska oluja"protiv Iraka,dosljedno je odbijao da se zauzme za dizanje embarga na uvoz oruzja,tvrdeci da ce vise oruzja u ovoj regiji povecati nasilje.
Politicari drzava-clanica NATO saveza imali su moralnu i pravnu obavezu da podrze clan 15.Povelje Ujedinjenih naroda,koja svakoj drzavi jamci pravo na samoodbranu,kao i Zenevsku konvenciju iz 1948.godine,koja od svih drzava-potpisnica zahtijeva ne samo da sprijece genocid vec i da ga kazne.Time sto su odbili da dozvole Bosancima da se sami brane ili da iskoriste moc NATO-a kako bi ih odbranili,ti lideri ukljucili su se u jednu vrstu pasivnog nasilja,
uspostavljajuci parametre unutar kojih se ubijanje moze izvesti i bit ce izvedeno nekaznjeno.
Usprkos izvanrednim naporima brojnih pojedinaca i malih kongregacija,utjecajni lideri krscanskih crkava i organizacija takodje su se usprotivili kako ukidanju embarga tako i upotrebi NATO-vih snaga da bi se spasili Bosanci,a ponudili su malo sta kao bilo kakvu alternativu.Stav mnogih crkvenih grupa-da je najbolji put ka zaustavljanju nasilja"pojacavanje"embarga na uvoz oruzja-zanemario je cinjenicu da je srpska vojska imala dovoljno oruzja i tvornica oruzja da im potraje godinama.Jedan od rijetkih utjecajnih krscanskih lidera koji je otvoreno progovorio protiv mirenja sa situacijom u napadu na Bosnu i Hercegovinu,
koje je postojalo kod vodecih crkvenih lidera i organizacija,bio je Adrian Hastings,umirovljeni profesor teologije na Univerzitetu u Leedsu.Hastings je primijetio da"ukoliko su u nevolji uglavnom Muslimani koji su generacijama miroljubivo zivjeli sa svojim krscanskim susjedima,ali ih sada unistavaju nazovi-krscani,to je tim prije razlog za krscane da im priteknu u pomoc".On govori o sutnji nadbiskupa od Canterburyja,Yorka i Westminstera,te Britanskog Vijeca crkava suceljenih s najvecom moralnom sramotom u Evropi od Drugog svjetskog rata.Zatim povlaci historijsku paralelu:"Biskup George Bell iz Chichestera digao je prije pedeset godina usamljen glas kad je govorio u ime Jevreja.Gdje je danas jedan biskup od Chichestera?"Sarajevski nadbiskup Vinko Puljic,koji se tako hrabro borio za multireligijsku Bosnu i Hercegovinu,pristupio je toj temi sa sokantno umjerenom izjavom:"Mislim da smo od zapadnih crkava ocekivali mnogo energicnije glasove protiv nepravde".Premda je istina da su razlicite crkve imale uveliko razlicite stavove na temu pravednog rata i opravdane sile,nesumnjivo je oklijevanje lidera glavnih crkava da zlocine u Bosni nazovu pravim imenom,genocidom,i da zahtijevaju njihovo zaustavljanje.
Do mjere u kojoj su crkvene izjave pokazale samo uopcenu brigu zbog patnji u Bosni i Hercegovini bez urgentnog zahtijeva da se genocid okonca,one se mogu s pravom optuziti za odbijanje da silu nazovu pravim imenom,ili,prema Hastingsovim rijecima,za upotrebu otrcanih fraza.
Pasivnom nasilju zapadnih politicara pomogla je lazna filantropija.Usmjeravajuci misiju Ujedinjenih naroda na snabdijevanje humanitarnom pomoci,a istovremeno odbijajuci da sprijeci kampanju genocida,Vijece sigurnosti Ujedinjenih naroda stvorilo je sistem koji je mirovnjake Ujedinjenih naroda kao snabdjevace humanitarnom pomoci izlozio kao-taoce.Nije vazno jesu li ih uistinu zadrzale srpske radikalne paravojne formacije.Mogao ih je zadrzati ko god je htio,te su prema tome koristeni kao taoci bez obzira na to jesu li bili pritvoreni ili nisu.Srpska vojska mogla je nekaznjeno krsiti desetine rezolucija Ujedinjenih naroda koje su zahtijevale slobodan protok humanitarne pomoci,raspustanje koncetracionih logora i zastitu civilnog stanovnistva.Trazeci dvostruki kljuc za bilo kakvu akciju NATO snaga(odobrenje kako vojnih i civilnih zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda tako i NATO-vih zapovjednika),
Vijece sigurnosti sprijecilo je svako efikasno odvracanje od uzimanje talaca,tacno je da se hrana doturala nekim ljudima koji bi inace skapali od gladi,ali-kako Bosanci komentiraju-bili su hranjeni za klanje.
Pune tri godine Ujedinjeni narodi su se borili da prebace minimum hrane u enklave Srebrenicu i Zepu.Nakon sto su neki mirovnjaci uzeti kao taoci,a drugima zaprijeceno da ce biti uzeti kao taoci,narod u tim sigurnosnim zonama-kojem je bilo zabranjeno adekvatno naoruzavanje da bi se branio i koji je odrzavan na zivotu zahvaljujuci humanitarcima Ujedinjenih naroda-prepusten je srpskoj vojsci za masovne likvidacije.U septembru 1995.godine,kada je NATO
konacno upotrijebio zracne udare kako bi slomio opsadu Sarajeva,ukupni gubici NATO snaga bili su dva nestala francuska pilota.Da su u 1992.godini ti udari,ili vjerodostojna prijetnja udarima,bili upotrijebljeni kako bi se zabranio svaki genocidni cin sa svake strane,ne samo sto bi spasio ogroman broj Bosanaca(svih vjera)vec i zivoti vise od dvije stotine mirovnjaka Ujedinjenih naroda.
Nemoguce je znati licnu motivaciju onih koji su pune tri godine manipulirali jezikom pseudopacifizma i lazne covjekoljubivosti kako bi opravdali politiku koja je nagradila agresiju a kaznila njene zrtve;onih koji su priznali suverenost Bosne i Hercegovine i obavezali se da je brane,a onda pogazili vlastite obaveze;
onih koji su u oktobru 1992.godine proglasili"zonu zabrane letova",a zatim mjesecima odbijali da ovlaste bilo kakvo pojacanje i na kraju odbili da je uopce primjene,onih koji su sest gradova proglasili sigurnosnim zonama,ali su odbili da ih zastite;i koji su dali ovlastenje za upotrebu"svih neophodnih sredstava"
kako bi se konvoji s humanitarnom pomoci probili do izgladnjelih civila,ali su odbili da upotrijebe cak i sredstva koja su im bila na raspolaganju.
Za neke je degradacija pojma odrzavanja mira otjelovljena u jednom posebnom incidentu.U ljeto 1992.godine mirovnjaci Ujedinjenih naroda pod zapovjednistvom kanadskog generala Lewisa MacKenziea cesto su posjecivali logor za silovanja poznat kao"Sonjin Kon-Tiki"u mjestu Vogosci nedaleko od Sarajeva.Cak i nakon sto su saznali da su zene u"Kon-Tikiju"bosnjacke zarobljenice drzane protiv svoje volje,zlostavljane i ponekad ubijane,mirovnjaci Ujednjenih naroda su i dalje iskoristavali zene u tom mjestu i bratimili se s njihovim srpskim nacionalistickim cuvarima.Samo 150 metara dalje od"Sonje" desetine bosnjackih muskaraca drzano je u neljudskim uslovima,ali mirovnjaci to nisu opazali.
Za druge je degradacija uloge odrzavanja mira kulminirala 8.januara 1993.godine.Francuski kontigent mirovnjaka Ujedinjenih naroda osiguravao je pratnju bosanskom potpredsjedniku Vlade dr.Hakiji Turajlicu na putu za Sarajevo.Zaustavljeni su na kontrolnom punktu srpske vojske.Kad su srpski vojnici zatrazili od francuskih mirovnjaka da otvore oklopna kola-sto je bilo u suprotnosti s njihovim naredjenjima i sa punim saznanjem o tome sto ce uslijediti-oni su se povinovali,a onda su stali sa strane i posmatrali kako jedan srpski vojnik puca i ubija nenaoruzanog dr.Turajlica.Kad su ti isti francuski mirovnjaci stigli kuci u Francusku,odlikovani su za junacko djelo.
Jedan srpski vjerski nacionalist sazeto je formulirao manipulaciju jezikom nenasilja i humanitarizma kojim su se tako cesto sluzili zapadni politicari u vezi s Bosnom i Hercegovinom i,cineci to,demonstrirao moralno izjednacavanje kojem vodi takav jezik.Taj nacionalista tvrdio je da je hriscanstvo superiornije od islama zato sto ono zabranjuje svako nasilje,cak i u samoodbrani.Kad su ga zapitali zasto opravdava kao samoodbranu nasilje koje cine srpski nacionalisti,
on je odgovorio:"Svi smo mi gresnici".
(Omer Ibrahimagic-"BOSNA JE ODBRANJENA ALI NIJE OSLOBODJENA")
|
