Zlatko Pregl Fenix-MOLITVA(Ibrahimu Halilovicu,muftiji banjaluckom)
Uska paleta
kao kamen u nozi
tjeme mi zulja.
Trne mi ruka.
Jos od juce
ne osjecam stomak.
Do mene momak
dvadeset dvije,
mozda i vise...
Krv iz nosa mu
jos uvijek tece
i tesko dise.
Student prava,
govore neki.
Znaju mu oca...
Samo baterijska lampa
po nama zraka:
-Ko ima para
nek odmah vadi!-
ostar glas srklja iz mraka.
-Ko ima,-kaze-
ici ce kuci,u krevet zeni!
Prilazi meni,
ali me ne motri.
Cilja na nekog
iz zadnjeg reda.
Osjecam luk,
rakiju blagu,
kad podigne sito
dok zadnjeg gleda:
-Ej,ti,matori,
ej,ti deda...!
Ovaj se okrece,
pomjera malo,
bolnim strahom
gleda u nikud...
-Ti,ti,
-Na tebe mislim!
Skidaj taj prsten,
ne budi lud!
Skidaj to odmah,
balijo stari,
i ne krij nista!
Jer tako mi krsta,
razbicu ti glavu
ko pevcu
i odseci oba prsta
s prstenjem skupa!...
Hajde,hajde,ne budali...
Ma slusaj ti,mali...!
Kundakom snazno
studenta lupa...
Priskace drugi,
pa onda skupa,
dok ovaj od udaraca pada,
udaraju snazno
nogom ozada,
u rebra,u glavu,
u pregib noge...
Mlado se tijelo ne brani vise,
ne osjeca vrh cipele u sebi.
Oznojen vojnik rukom se brise
i psuje socno:
-A sad se jebi...!
Kad pre crce,
a nisam te tako?
Bar ne onako
kako ti treba!
I krvavim okom
Vec drugog vreba:
-A sta ti gledas?
Sta gledas,govori!...
Cutis?
Usro si se!
Ako samo uhom mrdnes
postaces isti!
Ili jos gori!...
Gde ti je sad Alija
i taj tvoj Allah!...
Hajde,
Klekni i klanjaj!
Klekni kad kazem!...
A ti se,prco,
u stranu sklanjaj!
Tu,tu-
i da se ne mices!
Neka hodza ima mesta...
-Nisam hodza...!
-Jesi,jesi,trtino stara!
Ako i nisi
bogami,bices!
Klekni vec jednom,
ili ja da te kleknem!
I ne sapuci tiho!
Sve hocu da cujem!
Cujes:
ne brbljaj u sebi,
jer ako te klepnem
vidjeces Allaha
mozda i prije,
kad te rodja
na nozic stavi!...
Vise se savi
i pjevaj,hodza!
Pjevaj,ne cvili,hodza!
Glasnije...!
Jer Allahu se mili
kada arlauces
vise i jace...
I starac,sta ce,
poce da uci,
molitvu staru.
Najprije tise
jer ga bol muci.
Bez daha...
Na suhim ustima,
na kraju usne
ostade ime Boga-Allaha...
I kao blaga magla,
kao slutnja sama,
kao jato mladih
osnazenih ptica,
dize se molitva
s krvava poda,
zastane netom...
Kao treptaj,kao uzdah.
Potom opet zamahne krilom
i leti visoko
nad cijelom cetom
gladnih i golih.
I dok osjecam vjeru
dok puni me snagom,
nekom sjetom,
s mrtvim starcem i ja se molih,
i drugi,i treci...
i do drugog neko!
I onda svi skupa...!
-Samo trtina da peva,
vama nisam reko!
I taj sto vise urla,
sto je vise bijesan,
molitva raste sve vise
siri se svuda,
svuda siroko,
iznad nas,iznad sviju,
hangar postaje tijesan
i leti u nebo!
I molitva leti nekud!
I mi s njom!
I Salih,i Vahid,i Kebo...
Nihudin i njegov daidza!
Ljudi,
pa sta ja to vidim!
Pa onda Bekud,
curcija Rahman sto izginuse juce...!
Hangar kao da se napreze
od nase snage,
od cuda bozijeg,
pati se njome-
i najzad puce!
I najzad puce!...
Zar i to moze!
Sanjam li,Boze?
Sanjam li...
Da koracim naprijed,
da nesto kazem,
strah mi je snazan,
ljudski-
ja iskreno ne smjedoh.
Starac je lezao mrtav
i kaplja krvi mu iz uha
curi na tespih...
|
