Refik Osmanovic-RITAM ZLA
KNJIGU POSVECUJEM SILOVANIM BOSNJAKINJAMA,SVJESTAN DA SAM SAMO DODIRNUO NJIHOVU PATNJU.
BICU SRETAN,AKO OVA PRICA BUDE RIJEC U NEZABORAVU NA OGROMAN ZLOCIN.
AUTOR
XII
Dok je prala case,za sankom,pitala se da li je dobro postupila sto im nije napisala par rijeci.Nije morala reci gdje je otisla,ali da znaju da je otisla svojom voljom,da ne brinu."Majka je sigurno zabrinuta,a ni Azra nije zasluzila takav rastanak.Trebala sam im reci",pomisli.Ali,sve se dogodilo tako brzo.
Tog jutra je znala da mora ici.Jednostavno,nije vise mogla izdrzati,nesto ju je tjeralo tamo gdje je niko ne poznaje,gdje nece gledati u njen trbuh,kako joj se cinilo da ovdje rade.
Ispratila je Azru na pijacu,brzo se obukla i spakovala nesto stvari u osrednju torbu.Nekoliko trenutaka je stajala pred ogledalom,tesko se mireci sa cinjenicom da ga mora ostaviti,a onda je odmahnula rukom i izasla iz sobe.Uvjerivsi se da majka jos spava(!),vratila se po torbu i za tri minute je stajala na cesti dignute ruke.
Septembar se upravo oprastao od devedeset druge,poklanjajuci joj pregrst zutog lisca.Kukuruziste,izmedju ceste i rijeke,podsjeti je na zitno polje u zavicaju,a jutarnja svjezina natjera je da se zamisli.Uhvatio je strah od neizvjesnosti puta,od samoce,od dugih i hladnih noci.Pokoleba se i spusti ruku.
-Dokle ces,kceri?-upita je gospodja iz starog audija sto se upravo zaustavljao.
Sutila je.
-Ja i sin cemo u Tuzlu,ako hoces s nama...
Dvoumila se jos sekundu.
Da li nam je sve napisano i isplanirano,prije nego dodjemo na ovaj svijet?Mozda i jeste.Sreca je sto ne znamo sta nas ceka,inace,svijet bi zjapio skoro prazan.Dosli bi samo najhrabriji,rijetki.
-Gdje si posla?-gospodja je bila uporna i raspolozena za razgovor.-Ja sam Zina,a ovo je Haris,moj sin.Nije ozenjen.-
nasmija se.-Sestra mi je bolesna,idemo je obici.Kako ti je ime?
-Amina-promuca gledajuci rijeku.
-Pa,gdje si posla?
-Ne znam,bjezim...
-Zasto?Od koga?Odakle si?-zatrpa je pitanjima.Ne izgledas mi kao neka...
-Mama,pusti djevojku,sta si navalila na nju!?-umijesa se Haris ne skidajuci pogled s puta.
-I moj brat se zove Haris-shvatila je da ce morati razgovarati.-Negdje je na ratistu.Ne znam je li ziv...
-Imas li jos nekog?-zivnu Zina
-Otac mi je ubijen pocetkom rata...-zastade kao da prikuplja hrabrost.-Muz mi je nestao kasnije,u borbi,valjda je poginuo,nisu ga nikad nasli-govorila je razgovjetno i glasno,sigurna u sebe.
-Udata si?-Zina je iznenadjeno pogleda.-Pa,mlada si...
-Uzeli smo se cim smo zavrsili skolu,proljetos,u maju-pomalo se cudila kako se dobro snalazi,laze.
-A majka?-upita Zina spremna da zaplace.
-Od nje bjezim...
-Od majke?!-iznenadi se.
-Ja.Tjera me da pobacim...
Automobil zaplesa.Haris ga jedva odrza na cesti.Slusajuci razgovor,bio se opustio,a zadnje ga rijeci zbunise,izgubio se.
Pogleda u retrovizor i oci im se sretose.Njen pogled natjera ga da zadrhti,nekako se ukoci,jedva odlijepi oci od njenih.
-Trudna si?-zabezeknu se Zina.
-Peti mjesec...Majka veli,posto je Salem sigurno poginuo,bolje je da pobacim,lakse cu se snaci u zivotu bez djeteta.
Tjera me...,zato sam pobjegla...
Zacutase.Cuo se samo zvuk motora.
Dok je Haris skupljao hrabrost da pogleda u retrovizor,Zina rece:
-Neka si pobjegla.I ja bih na tvom mjestu.Moramo nesto smisliti...Moramo...
Vec desetak dana radila je u lijepom restoranu na periferiji.Esko,sin Zinine sestre,morao je udovoljiti tetki.Doduse,nije puno razmisljao.Da li zbog price koju mu je tetka ispricala ili zbog Amininih ociju?To je samo on znao.Dobila je posao za sankom i sobu na drugom spratu velike kuce.Uz to je dosao neki mir koji nije ocekivala,znala je da je privremen,ali ga je docekala sa zeljom kao nesto sto nije odavno kusala.
Dovrsavala je pranje casa,dok ju je stara dalmatinska melodija zasipala sjetom.Bilo je jos rano za goste,i ovog jutra je ustala prva da otvori prozore i provjetri radnju.
Visok muskarac,u farmericama i maskirnoj jakni,neuredne brade i plave kovrdzave kose,pojavi se na vratima.
Spazivsi ga skoro vrisnu,ruke joj se spetljase i prasak razbijene case zapara prostoriju.Buljila je u njega otvorenih usta,zabezeknuta.
-Zar postoji nesto sto moze zbuniti lijepu zenu?-smijao se prilazeci sanku.
Tek tad primjeti da mu je lijevi rukav prazan,noge joj otkazase poslusnost i ona sjede na najblizu stolicu.
Oktobarsko sunce radoznalo proviri kroz prozor,unoseci dah miholjskog ljeta.
|
