Benjamin Isovic-PJESNICI(ubijenom poeti M.Milisicu i svim,ikad stradalim pjesnicima)
Pjesnici-to je prah cudnovatog,
nedotaknutog i nepoznatog,
sazetak smisla sto baklju sprema,
da osvijetli tamo gdje svjetla nema.
Pjesnici-to su zemaljske grudi,
sicusne vatre u ljudskoj studi,
po usudu svome,nemiru ravni
i neopisivo jednostavni,
a po svom duhu,slicni prostranstvu,
vasionske kapljice u izgnanstvu.
Pjesnici kradu i pazljivo kriju,
ljepotu svega za dobro sviju;
pod zastavom mira i dostojanstva,
oni su najbolje od covjecanstva.
Oni su,ma sta da urade njima,
savjest u svakom,za svakog i svima
i svaki od njih bezumno voli
sve sto ga gusi,tisti i boli.
Pjesnici nude na sred bazara,
raskos svog dara,k`o plodove nara
i besplatno dijele,jednako svima,
i posvecenim,i ubogima.
Njihova rijec je vjecito budna.
Oni su sucut topla i cudna,
i protivteza cistoj siroti,
i stalna urota svakoj sramoti.
Za sobom bljestav trag ostavljaju,
oni se zlima suprotstavljaju,
ni jadom,ni mukom,niposto tamom,
vec oruzju glasom,a buri plamom.
Uvijek u pravcu susretanja,
lebde na korak od neshvatanja,
k`o blagost na lomnom zvjezdanom tasu.
Ta pitoma narav,sto nektar nasu
u zlatan bokal istine,casti,
bistra je sila,suprotno vlasti
i simbol strasti na grbu zivota,
zivot sam za se i iz njeg`divota.
Pjesnici cute i najmanju kretnju
i ma koju necist drze za prijetnju,
cak i kad grde,mame slavuje,
njihov se krik tek u kosmosu cuje.
Oni su bolji vid postojanja,
ono sto zrtvuje,trpi i sanja,
vas Univerzum koji se krece
i nista drugo,do nesto trece.
Pjesnici uvijek ostaju sami,
na kraju balade,u svojoj drami
ispastaju grijehe barbarske ruke,
ni krivi,ni duzni,a tuzni zbog buke
koja im lomi kristal tisine
i mrvi pod zupcanikom masine
taj jedri i krhki uzdah od srme,
kao grom topova sa brodske krme.
Pjesnici uvijek idu do kraja,
a njihov kraj je pocetak raja,
sazvijezdje tajno,koje im nudi
dom,da se sjecaju svijeta i ljudi,
da i tu se bore sa paklom i susom,
drukcijim umom i posebnom dusom.
Odlaze s odlikom njeznog velura,
prepuni stiha,k`o nebo azura,
tonu u beskraj purpurnog dana,
k`o mjesec u zrcalo oceana;
odu,a ostave pjesmu da svijetli,
k`o ruho svanuca kom`pjevaju pijetli.
K`o luc u tmini,k`o ziska zore,
PJESNICU NE MIRU,ONI IZGORE!
P.S.
Pjesnik je svako ko srce nudi,
ko milosrdno i pravo sudi,
a onaj ko hoce da je,a nije,
takvom se muza grohotom smije.
Ko ne zna biti vrlini vijesnik,
taj bude proklet,a nikako pjesnik!
Ovu poemu poklanjam mojoj majci,
mom ocu
i mojoj voljenoj na nas praznik,
kao uputu
kako da se koriste mnome
i da me odrede u srcu svome,
da pomno prouce svaki moj distih,
pa ce me poznati sred hiljadu istih.
Pjesnik
(1991.)
|
