Hamza Baksic-DRUGI RUB PAKLA
KAKO CEMO ZIVJETI BEZ GRANATA?STA CEMO KADA OSJETIMO DA NAS ZIVOT PONOVO IMA NEKU POVECANU VRIJEDNOST,NI PRIBLIZNU ONOJ NEKADASNJOJ,A IPAK TOLIKU DA SE ZA NJ MORAMO BRINUTI,DA GA TREBA CUVATI?
Dva sinonima susrela su se u naslovu filmskog eseja sto su ga sacinili Tvrtko Kulenovic i Haris Prolic:Sarajevo i smrt.
Gledaocu koji je poznavao dubine duse ovog grada tokom decenija mira,spica na kojoj Prolic daje jezgrovit in memoriam Hajrudinu Sibi Krvavcu namece i paralelnu radnju koja ce teci negdje iza ekrana,izlokanim kanalima sjecanja.
Tezak dijabeticar,nevjerovatan kipuci spoj profesionalca pruskog drila,evropskog bonvivana i bosanskog rahatlije,
covjek koga je sudbina obdarila sposobnoscu da zauvijek ostane nasmijani djecak,Siba Krvavac je jedan od ljudi sto su ostali da umru u Sarajevu.Nekadasnji njegov prijatelj iz nekadasnjih vremena,Bata Zivojinovic,zvao je Sibu i pitao hoce li da posalje avion po nj,da ga izvuce iz Sarajeva.
Siba je,sa svojim secerom i pejsmejkerom,ostao u gradu u kojem je skojevao,iz kojeg je vodjen na Goli,u kojem je ulica sto jos uvijek nosi ime njegovog amidze Dzemila.Polovinom aprila,podsjetio me ovaj izbalansirani Kulenovicev i Prolicev esej,Siba mi je poslao sinopsis dokumentarca o napadu na Bosnu.Da pripremim scenario i,odmah,tekst.Trebalo je da se zove"Zemlja bez proljeca".
Vjerovali smo,i Siba i ja,u skoru pobjedu pravde,razuma i zivota.To sto je vec bilo iza nas nadmasivalo je svaki kvantum strahota potreban za dokument o ratu,dokument protiv rata."Ranjenici..."pisao je Siba u sinopsisu."Izbjeglice sa sirotinjskim zavezljajima.Uboga bespomocna bosanska sirotinja ide,a ne zna kuda ide..."
Siba me pozurivao,rat preticao.Uvijek je dolazila vijest koja je saopstavala nesto gore od onog sto je juce bilo najgore.
Odustali smo,rat nas je netrpeljivo odbacio.Sjetio sam se tog nezavrsenog teksta kad je pala granata na Markale,a posjetioci premijere"Smrti u Sarajevu"rekose mi da je to bilo upravo kad su iz sale izasli na ulicu.
Tako je Siba jos jednom utkan u potku umiranja u njegovom gradu.I da su stvari krenule kako smo se svi nadali,da je ovo zlo bilo samo prolom,bujica koja ce nas opustositi pa prestati i nestati,a ne opsti potop,film ne bi bio zavrsen:glad i bolest napadale su Hajrudina.Pomagali su mu sjajni momci sa Mejtasa,tad smo ih jos zvali teritorijalcima.Pazili su Sibu
kao da im je dedo,dedo ili babin stariji brat.
Posljednjih dana sanjao je komad zutog sira.Vojnici su to nasli i donijeli upravo onog jutra kad je autor"Valtera"otisao u drugi od dva beskrajna sna.Da li bi mu smrt bila laksa da se,u gladi u kojoj smo svi bili,nije sjetio tog zutog komada sira,onako mirisnog,teskog na dlanu,tvrdog na dasci za rezanje.
Za Sibom navire kolona rodjaka,prijatelja,poznanika i sugradjana koji su otisli prema Kosevu i haremima po padinama grada,prema Svetom Josipu i Svetom Marku.
Kutija cigareta iz koje pusim napravljena je od formulara na kojem klinicki ljekar Tatjana Simurdic konstatuje da je pacijent,cije ime ne vidim,umro do dijabetisa...
Nadomak odmicanja artiljerije od naseg grada,nase kuce,naseg kreveta-ne i od uma i pamcenja-iz te kolone ponovo mogu izdvojiti lica.Mrtvi ponovo dobijaju imena,biografije,gledamo njihove prazne sobe i stolice,suocavamo se sa konacnoscu njihovog odlaska.
Za ovih sedam stotina dana postali smo ovisnici od smrti,kao sto je neko ovisnik od heroina,nikotina,televizije,kafane.
Kako cemo kad osjetimo da nas zivot ima ponovo neku povecanu vrijednost,ni pribliznu onoj nekadasnjoj,ali ipak toliku da se za nj moramo brinuti,da ga treba cuvati?Kako cemo to,kad su mog prijatelja Tomu,nakon direktnog pogotka iz minobacaca,mogli identifikovati samo po rucnom satu?Kako,kad je,nakon Markala,tijela pripremljenih za dzenaze
bilo vise nego mjesta u mrtvacnicama.
Za vrijeme ovog rata naucio sam da drugacije citam Dantea.Ono cuveno upozorenje na ulazu u pakao-da treba ostaviti svaku nadu-primao sam kao prijetnju koju Bog izrice gresnicima,jos jednom,neposredno pred izvrsenje kazne.Sad,kada iza sebe imam ove dvije i onih cetiri godine rata-svaki deseti dan zivota prosao je u ratu-mislim da je ta Bozija rijec(ispisana rukom pjesnika,a Bozija je rijec tako isla prema puku lakse nego kroz usta profesionalnih vjernika),bila milost za umnije medju gresnicima.Samo onaj ko nema nade,moze izdrzati pakao.Samo bez nade da se doslo do najgoreg kruga,mogu se proci strahote tog kruga.
Sad bi trebalo,konacno,da dobijemo svoj komad zutog sira koji Siba nije docekao.Toliko zeljena hrana,pak,samo otkriva dimenzije gladi,nama otkriva dubinu tragedije Sarajeva koju su,paradoksalno,najbolje vidjeli oni sto su izbjegli iz grada,dok smo mi ovdje oguglali na sve sto smo smatrali strasnim.
Drzim pred sobom Sibin sinopsis.Je li vrijeme da se pocne po njemu i po svemu sto se zbilo,raditi scenario,nekrolog ovom ratu?Ili je to preda mnom-samo moj licni komad sira?
15.II 1994.
(Hamza Baksic-"KRAJ STOLJECA")
|
