Hector Gullan-POVRATAK U STOLAC NA OTVARANJE CARSIJSKE DZAMIJE-1
Bilo mi je neizmjerno drago kad su me predstavnici Udruzenja za obnovu gradjanskog povjerenja u opcini Stolac pozvali da prisustvujem manifestacijama koje su se nedavno odrzale u Stocu a kojima se obiljezila desetogodisnjica ratnih proganjanja i unistavanja i 500 godina carsijske dzamije.Stolac i ono sto se tamo desilo postali su vazan dio mog zivota.S dubokim osjecajem postovanja i prijateljstva vratio sam se u ovaj nekad prelijep grad koji je pocetkom devedesetih godina proslog stoljeca bio potpuno ociscen od Bosnjaka i koji su tako strasno oskrnavili bosanski Hrvati uz znacajnu pomoc Republike Hrvatske.
Neko bi mogao upitati zasto bi neki penzionirani vojnik iz Engleske zelio prisustvovati zvanicnom otvaranju rekonstruirane carsijske ili Careve dzamije u Stocu iz 1519.godine-narocito kad je on krscanin a ne Musliman.Zasto?-
to je veoma jasno.Prvo,da budem u Stocu tacno deset godina nakon dana kad su izvornu carsijsku dzamiju do temelja minirali Marijan Prce i njegovi saucesnici iz HVO.Uskrsnuce ove drevne dzamije,koja je sama dusa stolacke bosnjacke zajednice,jeste nedvosmisleno pokazivanje pobjede dobra nad zlom.Drugo,da svojim prisustvom pokazem i bosnjackoj i hrvatskoj zajednici u Stocu da se ono sto se desilo u tim strasnim danima izmedju septembra 1991.i potpisivanja Dejtonskog sporazuma u novembru 1995.godine nece zaboraviti,i da ce oni bosanski Hrvati sto su krivi za pocinjenje zapanjujucih ratnih zlocina koji su se odigrali u Stocu za to odgovarati.Trece,posto tacno znam razmjere i grozotu zlocina protiv covjecnosti koji su pocinjeni u stolackoj opcini,da se s postovanjem i dostojanstvom pridruzim onima koji su prezivjeli te zlocine u obilasku raznih lokacija na kojima su se ta zvjerstva odigrala i da se sjetim onih sto su umrli u tako strasnim okolnostima.Cetvrto,ono sto je mozda bilo najvaznije meni kao vojniku koji je izbliza vidio uzase rata i koji je gledao kako mu ginu prijatelji,da stanem pred neke od osoba odgovornih za pocinjenje tih ratnih zlocina i da ih pitam zasto,kako su mogli uraditi to sto su uradili,i kako se osjecaju sada,deset godina kasnije,i da im ne ostavim nikakvu sumnju u to da njihova nedjela nisu zaboravljena,da se ne mogu sakriti,i da ce im se suditi-bilo u Haagu,bilo u Sarajevu,i da ce naposljetku odgovarati pred Bogom,jednim i jedinim Bogom.Ne bi trebalo da nocu mirno spavaju.
Peto,da kao krscanin govorim sa stolackim katolickim zupnikom i da zatrazim da javno osudi zlocine protiv covjecnosti koji su u periodu izmedju 1991.i 1995.godine pocinili bosanski Hrvati iz Stoca protiv svojih sugradjana i da pozdravim rekonstrukciju carsijske dzamije iz 1519.godine kao znak pomirenja i tolerancije-koji su se u Bosni njegovali preko 500 godina izmedju katolika,pravoslavaca,muslimana,jevreja i drugih vjera,i po kojima je ova zemlja bila jedinstvena u Evropi kao zemlja u kojoj je zazivjelo jedinstvo u razlicitosti vjerovanja.
Zelio bih zahvaliti Komitetu za obnovu Stoca i bosnjackoj zajednici iz Stoca sto su me pozvali da zajedno sa vama ucestvujem u tom historijskom dogadjaju i sto osjecam da sam dobrodosao.Otvorili ste za mene svoje domove i svoja srca.Sa mnom ste postupali kao sa sinom.Neizmjerno sam zahvalan za vase toplo,iskreno i velikodusno gostoprimstvo.Hvala vam.U sebi cu nositi poruku pjesnistva Maka Dizdara.Prisustvovanje svecanosti"Sjecamo se Boga"u carsijskoj dzamiji u cetvrtak uvece,i jutarnjim molitvama sutradan ujutro u zoru,na mjestu drevne i historijske Veli-dedine dzamije u tvrdjavi iznad Stoca utisnulo je u mene osjecanje dubokog postovanja prema vasem dostojanstvu,smjernosti i hrabrosti u nevolji,kad ste se vratili u svoj rodni grad da ponovo izgradite ono sto je tako divljacki opustoseno.Bilo je velicanstveno vidjeti vanjsku radost i srecu svakoga ko je prisustvovao zvanicnom svecanom otvorenju carsijske dzamije u petak,a trenutak kada je dvoje djece otvorilo vrata dzamije bio je tako dirljiv i znacajan.Upravo su se mladi,koji su skupa sa starima i Bosnjakinjama iz Stoca tako zvjerski protjerani onim okrutnim pjesacenjem od Bune do Blagaja,vratili 2001.godine da bi ponovo izgradili ovu divnu dzamiju.Dugorocna buducnost Bosne pociva na narednoj generaciji.Kako je bilo ispravno i dolicno vidjeti onu sretnu djevojcicu i djecaka kako otvaraju tu svetu kucu.Kao sto sam rekao u intervjuu za mostarsku televiziju-ponovo otvaranje carsijske dzamije jeste jasno pokazivanje pobjede dobra nad zlom.Svima vam cestitam na ovom znacajnom projektu koji ide putanjom ka pomirenju i trajnom miru.No bio sam veoma zalostan zbog tako malobrojnog prisustva i vasih drzavnih vlasti i medjunarodne zajednice na ovim vrlo znacajnim dogadjajima za stolacku bosnjacku zajednicu.Bilo mi je nelagodno i kad sam vidio spanske trupe-pripadnike SFOR-a kao nose pistolje pri ulasku u krug carsijske dzamije u tako radosnoj prigodi.
Stolac sam prvi put posjetio 1998.godine kada ste,kao sto kazem u dokumentarnom filmu"Operacija Panter"-mogli namirisati strah!Nasilje i zastrasivanje bili su svakodnevna pojava.U to vrijeme dvadesetak porodica zivjelo je u podrucju oglednog projekta za Bosnjake-povratnike.Divljala je ilegalna organizacija Renner kojom je rukovodio Jozo Peric uz pomoc Marijana Prce i Vida Palamete"Dugog"i njegovih baraba.IPTF u Stocu bio je gotovo pod opsadom a povratnici su stalno trpjeli maltretiranje i napade.Ne bas lijepa situacija.Kada to uporedim s onim sto sam vidio prosle nedjelje gotovo ne mogu vjerovati.Sad u gradu zivi oko 3500 Bosnjaka od ukupno 5200 u cijeloj opcini.S velikim zadovoljstvom sam mogao setati gradom posve slobodno i vidjeti kako se toliko ljudi ponosno vratilo svojim kucama i kako ponovo grade historijski centar Stoca potpuno isto kao sto je izgledao 500 godina prije nego sto je sve bilo zatrto u obijesnom unistavanju,pljackanju i silovanju Stoca koje je pocelo 1992.godine.I dok se izvana cinilo da su se stvari popravile od moje proslogodisnje posjete,uzroci za zabrinutost koje sam iskazao u svom clanku"Stolac-grad utisnut u mom srcu"i dalje su prisutni.Ocigledni su nepopustljivost i opstruiranje od strane bosansklih Hrvata-od hotimicnih provokacija simbolima i zastavama do toga da Bosnjaci ne mogu ostvariti ravnopravan polozaj u zajednici;nepostojanja ravnopravnih mogucnosti za zaposljavanje povratnika unutar zajednice;gradsko vijece puno predrasuda u korist bosanskih Hrvata;gradonacelnik koji postavlja zapreke i koji je u klasicnom slucaju provokacije smjestio opcinski sud koji u potpunosti drze bosanski Hrvati u bivsu Kostanu bolnicu-gdje su tokom etnickog ciscenja Stoca bosanski Hrvati mucili i nepravedno postupali prema svojim komsijama Bosnjacima na najjeziviji nacin.Tu istu zgradu tada je koristilo gradsko vijece kojim su upravljali Hrvati a u isto vrijeme-nevjerovatno-i OSCE koji je tu smjestio Stolacki glasacki centar u vrijeme zadnjih izbora.Tolika neosjetljivost i cista provokacija!Kada sam usao u Kostanu bolnicu i zatrazio da vidim gdje su drzali i mucili porodicu Djulic,docekali su me hladna nepopustljivost i neznanje.Strasno postupanje prema porodici Djulic i njihova sudbina u rukama Pere Matica i njegovih saucesnika imaju historijski znacaj za bosnjacku zajednicu iz Stoca.Neka se to nikada ne zaboravi.Onima koji su pocinili barbarska djela sto su se odigrala u toj bolnici ne smije se dozvoliti da izmaknu pravdi.Zaticem sebe kako se pitam kako mi u medjunarodnoj zajednici mozemo dozvoliti da hrvatska gradska vlada koristi takvo zloglasno mjesto u takve svrhe,kad vrlo dobro znamo kakav uzas to izaziva u svakom Bosnjaku koji ulazi u tu zgradu.Mi nikada ne bismo dozvolili da se poslije Drugog svjetskog rata nacisticke sobe za mucenje koriste u te svrhe,a pogotovo da njima rukovode bivsi clanovi nacisticke partije i njihove siledzije.Posto znam sta se desavalo u toj zgradi i kako se Bosnjaci-zrtve hrvatskog etnickog ciscenja zbog toga osjecaju,smatram da je to neukusno i ogavno.Mi u medjunarodnoj zajednici bismo sigurno trebali naci nacin da zaustavimo tako neugodno,hotimicno provociranje bosnjackih povratnika u Stolac.Neko bi mogao reci da se situacija u Stocu polako popravlja,ali to odrazava samo ono sto se desava na povrsini.U zbilji,stanje apartheida-iako nije tako ocigledno kao prosle godine-i dalje je veoma prisutno i svi su segregirani i podijeljeni.Bosanski Hrvati dominiraju a Bosnjaci su vrlo slabo zastupljeni iako danas gotovo polovinu zajednice cine Bosnjaci.
Sumorno sam isao s malom grupom koja je obisla mjesta patnje Bosnjaka tokom tih kobnih mjeseci aprila 1992.do augusta 1993.Dirnula su me ljudska osjecanja ocaja i gubitka,no ipak dostojanstva i tihe hrabrosti onih sto su odavali postu svojim prijateljima i voljenim koji su umrli od zvjerstava koja su nad njima pocinili njihovi susjedi-bosanski Hrvati.I nemojte imati nikakvih iluzija o tome,ti zlocini protiv covjecnosti su se stvarno desili!Bezocno drzanje u zatvoru svih muskaraca Bosnjaka,zastrasujuce mucenje i prebijanje u Kostanoj bolnici;pljackanje,silovanje i ponizavanje bosnjackih zena.Zatvaranje bosnjackih muskaraca u uzasnim koncetracijskim logorima.Dretelj-citiram"klanica"-Gabela i Heliodrom;
koristenje zatocenih Bosnjaka kao zivih stitova u Mostaru;prisilno tjeranje svih zena,djece i starih putem od Bune do Blagaja;organizirano pljackanje i unistavanje svih dzamija,bosnjackih historijskih i kulturnih zdanja i domova na stolackom podrucju.Da-ti zlocini pocinjeni su u ogromnim razmjerama i 8000 Bosnjaka trpjet ce posljedice tog brizljivo planiranog,hotimicnog etnickog ciscenja stolacke opcine od strane bosanskih Hrvata.Treba napomenuti da su,kada su dosli u Kostanu bolnicu,ulazna vrata bila zakljucana.Po dolasku na mjesto s kojeg su zene,djeca i starci krenuli na ono strasno pjesacenje izlozeni mucenju i prijetnjama od Bune do Blagaja,neki drski mladi Hrvati-premladi da bi znali za ratne uzase-pokusali su da se probiju pored ozaloscene skupine da bi dosli do obliznje vode.Stao sam im na put i zaustavio ih.Nisu se smjeli tako ponasati.Bilo mi je drago sto sam isao s tom malom skupinom skromnih,hrabrih ljudi i moja molba svima onima koji su propatili prilikom etnickog ciscenja Stoca jeste da ovo pretvorite u godisnji dogadjaj i da mu prisustvuje sve vise ljudi kako godine prolaze a rane od onog sto se desilo postaju sve podnosljivije.Oni koji su tako strasno patili ne smiju biti zaboravljeni a mladje generacije Bosnjaka i Hrvata moraju shvatiti da se ovo vise ne smije ponoviti...
27.VIII 2003.
HECTOR GULLAN je u okviru SFOR-a boravio i radio u Bosni i Hercegovini.Kao iskusni oficir britanskog SAS-a sudjelovao je u slozenim operacijama mirovnih snaga u postdejtonskom sredjivanju bosanskohercegovackih prilika.U vise navrata obracao se odgovornim predstavnicima medjunarodne politike i javnosti,trazeci pravdu za Bosnu i Hercegovinu.U augustu 2003.godine boravio je sedam dana u Stocu.Nakon toga uputio je otvoreno pismo bosanskohercegovackoj i svjetskoj javnosti o kasnjenju pravde u Stocu.
|
