Slavoj Zizek-OPSADA SARAJEVA:NEVJEROVATNI MORALNI FIJASKO
Velika mi je cast sto sam ovdje i skoro se osjecam pomalo bestidno u ovom kraju.Zasto?Jer mislim da je to vazno.
Ne radi se ovdje samo o umjetnosti.Treba poceti od pocetka,a pocetak to je nevjerovatni moralni fijasko koji se zove opsada Sarajeva u devedesetim godinama proslog stoljeca.Ako citam komentare na Zapadu,jos i danas ljudi nisu svjesni sto se zapravo desavalo.Da jedan normalni,evropski razvijeni grad,sa razvijenom top-kulturom,
glazbom,filmovima,bude odjednom bacen u uslove opsada koje su trajale po tri-cetiri godine negdje u srednjem vijeku.Kao sto se cinicki kaze:to je zivot!
Za mene je neprihvatljivo kako je prosvijetljeni Zapad,koji inace toliko prica o ljudskim pravima,reagirao.I desnica i ljevica.To sto je mene sokiralo u reakcijama-ako nekako kao filozof klasificiram sve moguce reakcije-je lista moralnih kompromisa,moralnog fijaska i to maskiranog,cak kao uzvisena moralna pozicija.Znate,od one depolitizacije,humanitarizacije,kao da ste vi ovdje bili bespomocna djeca koja trpe i trebaju pomoc.Mislim da je to bio prvi moralni fijasko.Da vas tretiraju kao zrtve.Razvijeni Zapad voli zrtve,ali zrtve treba da se ponasaju kao zrtve.
Ako se zrtva suvise samoorganizira,onda odjednom zrtva postaje opasna,fundamentalisticka.Tako da je to za
mene bilo cijela paleta toga sto ja ironicki nazivam postmoderni rasizam.S jedne strane zna se:Balkan,s druge strane ona lazna elevacija,kao cinicna.Jedan novinar iz Londona pricao mi je-u Londonu hrana je umjetna,seks je uz pomoc vijagre,a ovdje cak ako se siluje,to je onda prava strast!Dakle,otvoreni rasizam.Svi moguci kompromisi.
Svi moguci oblici kukavicluka i sto je za mene bilo najogavnije maskirani kao moralni superioritet.Prije svega,kao ona ekvidistancija-nemojmo svu krivnju bacati na jednu stranu,kao-to nije do ljudi,u pitanju su plemenski ratovi,itd.
Sta sad ovdje moze umjetnost da uradi?Mislim nesto vrlo jednostavno.Da uzmem kao polaznu tacku francuskog filozofa Henria Bergsona koji je razvio jedan divan paradoks:kako ljudi reagiraju kada dolazi jedna katastrofa.
Znamo da dolazi,ali ipak ne vjerujemo da ce se desiti.Mi nismo vjerovali.Ali kada se katastrofa desila,odmah se narod organizirao.Kao eto,zivot ide dalje.
Ja mislim da se nesto slicno uzasno desilo ovdje.Vi ste znali.Ja se sjecam.Imam kod kuce slovenacke novine koje su prestampale neke sarajevske novine u kojima je prije opsade objavljeno,nekako su dosli do tacnog plana tadasnje JNA,gdje treba da budu postavljeni topovi za opsadu Sarajeva.Dakle,sve se znalo,ali nekako zbog naseg dostojanstva,niko nije bio spreman da to prihvati kao mogucnost.Nismo vjerovali da se to moglo desiti.I onda kada se to odjednom desilo,bilo je nevjerovatno,za nekih pet-deset dana.Ne u vasim ocima,vi ste bili na mjestu tragedije,vec ljudi okolo-to im je postalo normalno.Kao takve su stvari-bio je Berlinski zid,e pa sad ima opsade Sarajeva,pa to traje.Vi ste bili ovdje kao model.
Zar se nesto slicno ne desava danas,na primjer,sa torturama i mucenjem.Prije deset-petnaest godina kada bi neko javno kazao:pa u vanrednim uslovima mozemo i da mucimo zatvorenike,vi ste bili odmah odbaceni i eliminisani kao budala.Kao kad bi neko kazao u vanrednim uslovima mozemo silovati zene itd.Danas kao sto znate,u tome je,po meni,prava tragedija,cak oni koji se protive mucenju,i u razvijenim drzavama,od SAD-a nadalje,prihvataju to kao toping.Ja ne zelim zivjeti u drustvu gdje se diskutira da li mucimo ili ne.Zelim zivjeti u drustvu gdje ako neko zagovara i argumentira mucenje,ispadne budala i bude ismijan...Uzasno je kako se brzo privikavamo na katastrofu...
...Funkcija umjetnosti nije jeftina propaganda.Umjetnost je onaj senzibilitet koji kada se katastrofa desi,ostaje kao svjedok toga da se zapravo nesto strasno desilo,nesto sto ne smije prihvatiti kao normalno.Kad gledate ove slike,
nije stvar u tome da kazete:Uuuu zlocini,strahote,vec da osjetite onaj fundamentalni sok odnos:pa kako je to bilo moguce,kako smo to uopce mogli da podnosimo.Zato je to upravo ovdje,u izvanrednim radovima Ede Murtica slika najprimjerenija.Zasto?S jedne strane slika je fiksirani pokret,a s druge slika je nijema-nema zvuka.Najbolji medijum za sok.Cak i u horor filmovima,ako imaju sok,onda imaju friz.I to je slika.Znaju to i oni koji imaju dijete.Ako se jako udari,kada pocne da place,onda je kriza vec prosla.Uzas je kada dijete samo gleda ispred.To moze da da samo slika.
Nije stvar u tome da slike trebamo samo interpretirati:to je jeftina umjetnost.Onda radis ono sto je umjetnik htio da kaze.Umjetnici nisu budale.Ako je nesto htio da kaze,uzeo bi kompjuter i kazao bi.Ja mislim da ove slike tako treba shvatiti.Zamislite da ste vi gradjanin koji je prozivio ovu tragediju Sarajeva i dodje vam neka dobronamjerna budala,
turist i trazi da mu ispricate kako je to sve bilo.Sve sto kazete ili ce biti smijesno pateticki,nece biti adekvatno uzasu i tacno.Nemate vise rijeci.Onda idite ovdje i kazite:to je to.Prava umjetnicka slika intervenise tamo gdje rijeci nedostaju.Tamo gdje rijeci vise ne idu,tamo mozes samo da pokazes sliku.
U tom smislu je moj voljeni filozof Hegel kazao veoma paradoksalno,da dobar portret vise lici covjeku,nego covjek sam sebi.To je ono sto i mi odmah zapazimo kod dobre karikature.Ako je karikatura zaista pogodjena,vi onda shvatite neku karakteristiku zivog covjeka.Ne da su ovo karikature,nego ima elemenata karikature,ali u najplemenitijem znacenju.
Ne kazem da cete vi ako ste bili zrtve,tek ovdje vidjeti sta vam se desavalo.Na neki nacin ce vas ove slike vjerovatno vise nego dokumentarni filmovi suociti sa strasnom dimenzijom.Kako je to zapravo bilo moguce?O tome se radi.Mislim da trebamo slike suprotstaviti poeziji.O kojoj sam veoma cinican ne samo zbog vaseg sugradjanina Karadzica...Svi smo mi imali svoje vece ili manje karadzice.Mislim da ce i o tome morati jednom da se progovori,o fijasku literature,tamo gdje su rijeci,cak u smislu poezije umnogome,barem kod nas Srba,Hrvata i Slovenaca,zakazale.
Kad rijeci nedostaju,tamo slika intervenise.I to ne slika koja interpretira,nekakvi simboli itd.To imamo ovdje-sliku cistih uzasa-i zbog toga,cast mi je i ponosan sam,sto sam sada u Sarajevu.
(Obracanje slovenskog kulturnog kriticara,filozofa i psihoanaliticara Slavoja Zizeka prisutnima na otvaranju izlozbe RATNI CIKLUS EDE MURTICA 1992.-2004.u sarajevskoj Vijecnici,20.VIII 2008.u ponoc)
|
