Hamza Baksic-KRAJ STOLJECA
Ko ustanovi nacionalni sastav onih dviju ljudskih rijeka koje su u ponedjeljak navece sa istoka i zapada tekle prema centralnoj sarajevskoj barikadi,ili ko samo pokusa da ga ustanovi,unaprijed se iskljucio iz elementarne ljudske komunikacije.Nije u pitanju odnos tri-e,jesu drzavotvorni-naroda u Bosni i Hercegovini,nije u pitanju ni ta,toliko opjevavana,a jadna i cemerna Bosna,osudjenik koji ce nadzivjeti dzelate.
U pitanju je reagovanje na odnos prema najslabijim karikama polumilionskog ljudskog lanca koji se zove Sarajevo-bolesnicima,porodiljama,malaksalim ljudima koji su se tog jutra i dana nasli u bespucu,tako blizu,a tako daleko od ljekarske i ljudske pomoci.
Nije odlucivalo samo to,taj osjecaj da je ljudski lanac poceo da se kida.Ali,saznanje da nesreca svoju zetvu pocinje od najslabijih i najnesrecnijih,pa zavrsava onima koji se smatraju jakim i sretnim,svakako je bilo presudno da povede goloruk svijet prema oruznicima koji su preprijecili ulice.
Tesko da je u ponedjeljak postojao ovoliki grad na svijetu,u kojem su se,kao u Sarajevu,u mnogim gradskim cetvrtima koje sam obisao,mogli cuti samo rafali s druge strane brdasca i-vrapci.Sve ostalo je prestalo.
Stravicna tisina ulica i parkova,koja je pritiskala grad,morala je procepiti na neku stranu:ili prema neuroticnim lokalnim komsijskim sukobima ili prema jednom marsu mira,koji se dogodio navece.
Taj mars je,najprije,pokazao da sarajevska mladost nije zahvacena zamkama politicke nekrofilije kojoj je podlegao pretezan dio srednje i starije generacije.Njenu domovinu nacrtao je kamen bacen u vodu-koncentricni krugovi oko kuce,ulice,grada.
Potom,potvrdilo se da relativno malobrojna gradska gerila moze lako paralisati grad velicine Sarajeva,valjda stoga sto se gradovi prave za stanovanje.
Sarajlije su ponudile oruznicima da svoju tezu dovedu do apsurda,krecuci goloruki prema punim automatima.
Bilo im je tesko,ali,mislim,bilo je teze onima koji su imali oruzje u rukama.Barikade nisu razorile bracni trougao Bosne i Hercegovine u kojem svako vara svakog,a niko ne moze bez drugog.
Jutarnje"dogadjanje naroda"u Sarajevu cinili su malo hrabriji pojedinci,koji su izasli na ulicu sa obaveznom kesom za kupovinu,kao alibijem za izvidjanje grada i razbijanje straha.
Dnevno dogadjanje bili su beskonacni telefonski razgovori,u kojima se ustanovljavalo da su prijatelji ostali prijatelji,drugovi-drugovi,budale-budale.
Nocno dogadjanje su dvije rijeke koje su potekle ulicom.
Vlasti i stranke mogu,a ne moraju,da izvuku pouke,svaka svoju,svako svoju pojedinacno.Nedostajalo je jos mozda pola sata da grad postane Hirosima,dovoljno je bilo da se u prvu kolonu,od centra prema Pofalicima,
prosvercovao neko sa"skorpionom"pod vindjaknom i uzvratio vatru.Ulica vojvode Putnika tada bi dobila drugo ime.
Sve tri vlasti su sada na ispitu pred cinjenicom da je glas naroda,glas Gospodnji,izrekao mozda posljednju opomenu.Miroljubiva manjina nije vise manjina,a nece dovijeka biti ni miroljubiva.
Prosle sedmice,vozac kombi-taksija Bosko Zahar kaznjen je smrcu jer nije htio da zaustavi kola pred barikadom
na Komaru.Koliko se covjek smije upustiti u razloge posljednje odluke pokojnika,bila je to pobuna protiv ovog sjeckanja zivota stranackom satarom,pokusaj pokojnog Boska da se svojim krakom ceste probije u neku Bosnu po kojoj ce moci putovati,volanom zaradjivati hljeb za djecu,zeniti se bez krvavih svadbi,ici na dijalizu ili na porod,
odlaziti u bogomolje,popiti kafu sa komsijom.Oko Travnika tih dana,oko Sarajeva juce i prekjuce,bilo je toliko barikada da se dalo izracunat kako ce neko,poput Boska Zahara,dici ruke od ove doline suza i krenuti prema nekoj zemlji Bosni koje nema.
(4.II 1992.)
|
