DUBRAVKA UGRESIC,HRVATSKI KUNDERA
Bez obzira sto ja o tome mislila i kako se ja sama deklarirala knjizevna okolina vas tretira onako kako ona to zeli.Drugim rijecima,u vlasti ste profesora knjizevnosti u srednjim skolama,profesora knjizevnosti na fakultetima,kriticara,
povjesnicara knjizevnosti,medija,novinara i na kraju i samih citalaca.Profesori,kriticari i povjesnicari nacionalnih knjizevnosti su"veliki klasifikatori",oni izdaju putovnice i vize,oni vam ih i oduzimaju,oni su"knjizevna vlast".U tom,i rekla bih samo u tom,smislu ja sam hrvatska knjizevnica jer sam iskusila i trenutke lokalne slave,ali i trenutke kada su mnogi pljunuli na mene.Bila sam meta harangi,i onih vidljivih,ali i onih podmuklih,nevidljivih;dozivjela sam izgon iz knjizevne zajednice,ali i primila pokoji lovorov vjencic.Sve to nije imalo nikakve veze s vrijednoscu mojih knjiga,nego s trenutnim vecinskim politickim raspolozenjem.Dakle,u tom smislu pripadam hrvatskoj knjizevnosti,ali bih jednako tako mogla pripadati srpskoj,bosanskoj,latvijskoj,litvanskoj ili bilo kojoj drugoj maloj knjizevnosti.Knjizevne sudbine u malim knjizevnim sredinama su vise manje slicne.Po tom iskustvu sprege izmedju politike i knjizevnosti i tome kako se kroje knjizevne sudbine ja,dakle,pripadam malim knjizevnim sredinama,koje su u pravilu destruktivne i autodestruktivne.Cak ni veliki knjizevnici,poput Miroslava Krleze ili Ive Andrica,nisu uspjeli izbjeci knjizevne"prijeke sudove"i tu mucnu pripadnost malim knjizevnim zajednicama.A sto se mog unutrasnjeg dozivljaja tice,ja zaista ne pripadam nigdje.Moj knjizevni teritorij nije omedjen nacionalnim granicama niti pak nacionalnim jezikom,iako i dalje pisem na hrvatskom jeziku.To kako me drugi vide i svrstavaju je izvan moje kontrole.
|
