Namik Kabil-ZASTO SE NISMO RADOVALI
Odavno neka vijest nije imala takvu detonaciju kao ona da je uhvacen Radovan Karadzic.Interesantna je bila ne samo jacina medijske eksplozije koja je potresla regiju i svijet vec je u lokalnom socio-poltickom smislu mozda jos interesantnija bila mnogostrukost djelovanja te svojevrsne kasetne bombe.Ovakav metaforicki okvir je uslovljen prirodom tla na koje je ta vijest pala jer ju je upravo specificnost duhovnog prostora u koji je upala figurativno transformisala u bombu,u eksploziju,u prasak.
U mnostvu impresija i razmisljanja o tome kako je konacno pao crni Radovan neke se od posljedica ili pak uzroka spomenute bombasticnosti ovih dana ipak vracaju kao dominantne.Subjektivne dakako,ali cini mi se prisutne i van licne perspektive.Ljudi pricaju da smo se radovali kada je Radovan uhapsen.Nisam bas siguran.
Jeste kao bilo navijackog trubljenja autima po gradu,ali je to vise bilo anemicno prisjecanje da bi se kao trebali radovati je je krvnik konacno u okovima.Licno uopste nisam ni ocekivao,a jos manje prizeljkivao nekakvu perverznu paradu slavlja,ali mi je indikativno bilo i jos jeste spomenuto stanje duha u koje je uletjela bomba da je uhapsen Radovan.Cini se da je to stanje duha u komplikovanoj vezi sa samim odsustvom istinskog radovanja.
Prvo,Radovan Karadzic je bio mitomiziran do te mjere pa je vijest da je uhvacen pod laznim identitetom zapravo sokantna jer je odmah u koliziji sa spomenutom mitoloskom dimenzijom.Mit se naprosto ne moze uhapsiti,on bi trebao biti duhovna projekcija,a ne ziv covjek.Pazljivo je izgradjen mitomanizirani Radovan,u njega su ugradjeni populisticki lako prepoznatljivi motivi i simboli.Price o Radovanovom skrivanju po manastirima,o tajnom zivotu u Rusiji,o sporazumu s Amerikancima,samo su neke od dimnih zavjesa koje su godinama pustane.Lako je sada pricati da su te zavjese bile naivne i jeftine,one su pa makar i djelomicno svima nama zamagljivale pogled.
PATRIOTSKI DESETERAC
Pri tome je sami proces mitomanizacije vjerovatno proizvod zdruzenog rada propagandnog mehanizma vjestih,
mozda i ne samo srpskih,obavjestajno-nacionalistickih krugova kao i samog topografskog miljea koji bastini guslarenje o tome kako su losi ustvari bili dobri pa su ih ovi drugi iz prizemnog dusmanluka prognali.Tu desetarac uskace sa patriotskim izvrtanjem cinjenica tipa"kad pade Zemunac Ljuba..."
Reklo bi se onda da i nije bilo lako povjerovati da je licno mit uhapsen.Interesantno je da je nakon hapsenja sam Radovan Karadzic trazio da se osisa i obrije,da se kao opet uljudi.Bez obzira na njegovu zelju da ponovo vaskrsne na zemlji,zauvijek ce ostati mitska slika crnog Radovana kako sizifovski pokusava oprati krvave ruke.
Drugo,spomenuta vijest-eksplozija je nenadano osvijetlila one prostore naseg duha koje smo savjesno ili manje svjesno gurnuli u mrak.To je prostor traume.Ljudski je potiskivati bol,ali je strasna spoznaja da je ta kolektivna bol negdje individualizirana upravo zbog odsustva osvijestenog drustvenog kolektiviteta.Odbijanje svake price o ratu je podjednako opasno kao i mahanje kostima na predizbornim skupovima i mirisljavim tevhidima,gdje crni drzavni audiji strpljivo cekaju da se naberu satnice i dnevnice.Kada je uhapsen Radovan Karadzic bili smo na trenutak i zaslijepljeni.Ipak je ovaj figurativni bljesak trajao dovoljno dugo da osvijetli razlicite segmente spomenute traume,od kojih je samo jedan da drustvo jos nema konsenzus o ratu i poracu,odnosno da ima Tri konsenzusa.
Susan Sontag kaze,parafraziram,da je apatija samo transformisana trauma.U prostoru nase sumnjeve apaticnosti koja nam nije dala da se radujemo kada je Radovan uhapsen desio se bljesak koji je rekonstruisao genezu samog stanja apatije,ogolio je do traume.Desio se bljesak u katakombama gdje smo moralno sahranjeni jer sutimo zabezeknuti,nedorasli istorijskom trenutku.
POLITIKANTSKI MENTALITET
Trece,bez obzira na politikantski mentalitet naroda koji nije ukljucen u zvanicnu politiku,bez obzira na odsustvo zdravog politickog koncepta elite koji se uvijek,bez obzira kakav je,prenosi na mase,doimalo se da je i ovako politicki obezglavljena masa ipak negdje intuitivno predosjetila da ce se postojeca vlast pokusati okoristiti o cinjenicu da je uhvacen Radovan Karadzic.Mozda je ovo predaleka spekulacija,ali mi se cini da se spomenuti predosjecaj javio ne iz nekog novog horizonta zrelije politicke svijesti vec samo kao sirovi uslovni refleks na cinjenicu da su vec toliko puta bili od istih tih predriblani.U tom smislu je trubljenje autima po gradu krenulo euforicno,pa onda isprekidano,pa su se na kraju oni prethodno ushiceni samo vozali po gradu,pokusavajuci da vide izraze i drugih,beznadezno tragajuci za odsutnim licem kolektiviteta.I vec sutradan,kroz dim i prasinu detonacije,izmiljeli su politicki zohari sa pamfletima da treba ukinuti Republiku Srpsku,da i njoj treba suditi kao direktnoj tvorevini Radovana Karadzica.Kao da mi bez njih ne znamo da je Radovan Karadzic licno krstio Republiku Srpsku,beskrupulozno trasirajuci njenu kvazidrzavnost preko monstruoznih,prethodno akademski osmisljenih zlocina.Problem je sto bosnjacka politicka kvazielita nema nikakvu autenticnu viziju Bosne i Hercegovine.Njihovo centralisticko-mahalsko insistiranje na jedinstvenoj drzavi je samo municija koju banjalucke paradrzavne kravate objerucke docekuju.Problem je sto bosnjacka kvazielita upada u vrlo prizemnu zamku mimikrije.Jasno je da ce istinski demokratski procesi zazivjeti u RS-u tek kada se to prethodno desi u Beogradu.
Pa ce onda mimikrijom i nasi imitirati one koji ipak imaju kontinuitet istorijske svijesti,kakva god ona bila.Ne,mi nismo zbog toga abolirani od krivice.Naprotiv,mi smo upravo zbog toga jos vise krivi jer i poslije kataklizmicnog rata nismo dozivjeli nikakvu politicku katarzu.Mozda upravo to odsustvo-katarze-i-poslije-svega ponovo ukazuje na cinjenicu koja,nazalost,sustinski prethodi i danasnjoj Bosni i Hercegovini.Koliko god to bilo bolno bilo,mora se reci da nikada u istoriji Bosne i Hercegovine nije postojao artikulisan drzavotvorni projekat,jer nikad nije bilo ni politicki osmisljenog bosanstva.Ono je mozda postojalo i postoji kao prosijavanje individualnih teznji,ali bez masovnosti bez koje nema politickog djelovanja.Mozemo mi vristati koliko god hocemo,ali mi smo u procesu razgradnje Jugoslavije bili primorani da trazimo drzavnost.A to je esencija nasih diskrepanci:Odnos ozbiljnog drzavotvornog projekta na papiru i nemanja svijesti i ljudi da se takav projekat realizuje.
KULTURA NEKAZNJAVANJA
Neopisivo je vazno hapsenje Radovana Karadzica.Kao sto rece Natasa Kandic ovih dana i zbog degradiranja
"kulture nekaznjavanja".Opet je isplivao i Haski tribunal.Moglo bi mu se svasta spocitati,i neprincipijelnost i sumnjiva politicka selektivnost.Uzimajuci u obzir svu kompleksnost dijagnoze lokalnog politickog ambijenta,Haski tribunal je ipak kakvo-takvo svjetlo na dnu tunela.Strah me je i pomisliti na sta bi licio iskljucivo domaci pokusaj da se sudi ratnim zlocincima.Svasta bi se u toj kuhinji i skuhalo i skuvalo.Ako nista,ono zbog bratoubilackog zagrljaja zvanog,bar za sada,partnerstvo na vlasti.
("Oslobodjenje")
|
