Ante Tomic-KAKO SAM SE ODREKAO SOTONE
PET PUTA dosad bio sam krsteni kum.Petoro malisana drzao sam u narucju kada ih je zupnik polio blagoslovljenom vodicom po cupici,pet puta u ime nekog djeteta spremno sam se,sigurnim glasom,makar mi neki od vas to zacijelo nece povjerovati,odrekao Sotone,i svega sjaja njegova.I svaki put sam,jer je takav red,obecao sveceniku da cu se,zajedno s roditeljima,zauzeti da moje kumce dobije dolican krscanski odgoj,da postuje oca i majku,da ne laze i ne krade,ne razbija igracke i ne gleda televiziju vise od dva sata dnevno.Iskreno,kasnije se nisam bas pretrgao oko toga,no ta djeca su opet postala vrlo solidni mali ljudi.Jedna je,da se pohvalim,cak odlikasica,s prosjekom pet-nula-nula.Rekao bih da kao kum imam vrlo visok postotak uspjesnosti.Kako mi ta stvar dobro ide,postao sam mozda i malo bahat.Peti put kad je bilo,pamtim da su roditelji s druge strane krstionice prestravljeno gledali kako nonsalantno,s jednom rukom drzim njihovo cedo,a ja sam podigao palac i vedro im namignuo,u stilu"nemate brige,sve je pod kontrolom,ovo sam vec radio".
Premda sam,moram priznati,kum postao samo zahvaljujuci vrlo osobitim okolnostima.U to vrijeme,pocetkom devedesetih,naime,bilo je malo kvalificiranih kumova.Bilo je to deficitarno zanimanje,na birou nisi uvijek mogao naci ljude toga profila.Tko je imao sve sakramente,nedjeljom je obicno u nekoj zupnoj crkvi,ili cak dvije,u svom najboljem odijelu svjedocio necijem primanju vjere.Krstili su se redom,djeca i odrasli,ponekad i citave obitelji,krstila su se poduzeca,ogranci Hrvatske demokratske zajednice,citavi kvartovi i naselja.Bila je to masovna akcija,otprilike kao cijepljenje protiv sarlaha i djecje paralize.Koliko je njih u to vrijeme,od`90.do`95.,razrijeseno istocnog grijeha,Kaptolu bi zapravo bilo puno zgodnije da je unajmio kakav poljoprivredni avion,napunio tankove blagoslovljenom vodom i prskao narod redom,kao usjeve.
Zao mi je samo da tada nisam vidio kako je kada se krste odrasli.Pretpostavljam da njih kumovi ipak ne drze na rukama.Nenad Ivankovic,recimo,dosta je krupan muskarac i tesko mi je zamisliti da je njega netko donio do krstionice.Osim,naravno,ako za kuma nije uzeo nekog vozaca viljuskara.Stosta se toga,uostalom,promijenilo od vremena kada sam ja skupio svoju neveliku kolekciju sakramenata.Mene su,recimo,krstili jedne tople lipanjske noci 1970.,u trecoj smjeni,dok je sve okolo spavalo.Da nas je milicija zaustavila,moji bi se dosta namucili objasnjavajuci da nisu krijumcari djece.Bio je to zapravo ilegalan cin.Kumova se dobro ne sjecam,ali lako moze biti da su se zvali Prle i Tihi.
Kojih desetak godina kasnije,u trecem osnovne,ispovjedio sam se i pricestio u modrim hlacama od kamgarna i bijeloj kosulji sa znatnim postotkom sintetickih vlakana.Hlace od kamgarna,ispeglane na crtu,bijela kosulja i razdijeljak na lijevoj strani mojoj su babi bile i ostale vrhunac muske elegancije.Fotografirali su me tada prije nego cu otici u crkvu nekakvom uzasnom polaroidnom kamerom,u stavu mirno,pokraj filodendrona,i ta je slika kod svih koji su je vidjeli,bez ostatka,izazvala bezuman,upravo predinfarktni smijeh.Slicno su me uslikali i tri godine kasnije,u sestom razredu,na krizmi,samo sto sam tada drzao svijecu s trobojnicom i dvije grancice asparagusa.Kako je bio konac svibnja i vrlo toplo,svijeca mi se otopila i nekako tuzno klonula preko ruke,ali ja sam vec bio bolje volje,jer mi je kum,tren prije nego ce me fotografirati,tutnuo jednu dosta respektabilnu novcanicu u dzep na prsima."Da imas za kavu",rekao je on ozbiljno,a ja sam gledao u objektiv i lukavo odsutio da mi u sestom jos ne pijemo kavu.
I tako,s tim bogatim fotomaterijalom docekao sam devedesetu i ostvario plodnu karijeru peterostrukog kuma.Sto znam,
samo je Boris Dezulovic bio uspjesniji od mene.Suze nam udare na oci kad se danas sjetimo koliko smo se tih godina
izjeli po krstitkama.Cir bi nas unistio da je potrajalo.Spanjolski kolonisti u Srednjoj i Juznoj Americi valjda u citavom stoljecu nisu toliko Indijanaca preveli na katolicku vjeru,koliko je u pet godina ovdje krsteno partijskih sekretara,
oficira i oficirusa,ministara i ministarki,narodnih poslanika,ambasadora,prvih tajnika i drugog diplomatskog osoblja.
Krstili su se novinski komentatori,kasnije odana pera drzavotvorne stampe.Zatim glumice i fotomodeli,sportasi,pjevaci,
filmski redatelji i dramski prvaci.Tih se godina nekako krstio i Goran Ivanisevic.Ne znam tko je njemu bio kum.Ja slucajno nisam,a nije ni Boris.
Elem,proslo je desetak godina otada,Ivanisevic je u medjuvremenu ipak osvojio Wimbledon...a koji,uocite taj detalj,nije osvojio kao nekrst...pa se i ozenio i dobio djevojcicu.Malenu je ovih dana neki svecenik negdje odbio krstiti.Kler je izgleda postao izbirljiviji u pitanju pastve.Zakljucili su valjda da imamo dosta katolika.Da nas je vise,ne bi valjalo.Svi su kapaciteti popunjeni,bar dok se ne zavrsi onih desetak tisuca zapocetih crkava.Mala se Ivaniseviceva mora malo strpjeti.Osim ako mozda jos negdje neka zupna crkva ne radi u trecoj smjeni.
(Ante Tomic-"GRADJANIN POKORNI")
|
