Ivan Sarcevic-SREBRENICA-SIMBOL PARADOKSA
Prosli rat je imao svoje aktere,svoje zlocince i dobre ljude.Imao je bezbroj zrtava,mnostvo vapaja za pravdom i"puno poluotvorenih usta koja se nisu rekla"(Milosz).Prosli rat imao je i svoja iznimna mjesta,od kojih svako oslikava dio ratne strategije:Vukovar,Dubrovnik,Sarajevo,Srebrenica...I jos bezbroj njih.Srebrenica je vrhunac zla i patnje,i istodobno simbol svih paradoksa koji prate ratove po bivsoj drzavi.
Srebrenica iz srpnja 1995.i ova danasnja logican je ishod gotovo svih politika mocnih drzava koje su sukreirale i ozakonile osvojeni nacionalni teritorij i ono nacionalno potvrdile kao apsolutni kljuc rjesavanja i rata i mira.Rat za njih i nije bio rat nego(gradjanski)sukob jednako krivih.Priznali su i lokalizirali genocid u Srebrenici,ali njegov uzrok i rezultat-RS zlocinacku tvorevinu sa svim popratnim etnicko-teritorijalnim nakazama-drze nedodirljivima.S Tribunalom u Haagu,sa svim njegovim(korisnim)ucincima,i sa svim"djelima"visokih predstavnika,gotovo se nista bitno nije promijenilo.Dramatiziranjem krivicne odgovornosti,cinicnim lovom na glavne zlocince i istodobnim odrzavanjem najveceg paradoksa-i entiteta i drzave,medjunarodnjaci relativiziraju stvarne nepravde i zrtve.
Srebrenica i podijeljena zemlja ishod su paradoksa medjunarodne politike bez morala.
Pred Srebrenicom,i drugim mjestima patnje,ni gradjani ni narodi ove zemlje nisu izgradili ni kulturu sjecanja,a kamoli da bi na patnju i nepravdu pocinjenu drugima odgovorili konkretnim politickim akcijama i solidarnoscu.
Vlada nacionalisticka sentimentalnost memorije koja presucuje ili nijece trpljenja drugih,a preuvelicava svoje zrtve i patnju.Vlada trijumfalizam patnje kao da se iz zrtve smije jednostavno izvlaciti banalni politicki profit.
Srbi imaju viska memorije za Kosovo,Jasenovac,Sarajevo,Bratunac...,ali srebrenicke i brojne druge zrtve kao i svoju odgovornost za njih guraju u zaborav.A ondje gdje nema odgovornosti,nema ni subjekta,ni slobode,i tu nije moguce ni suocavanje s vlastitom krivnjom.Taj nam se ljudski koncept namece kao opce prihvatljiv,cak i kad uvidjamo da se na njega ne moze i ne smije pristati.
Hrvati,s iskustvom najgorega demografskog poraza u BiH,iseljene Posavine i Krajine,kao i mnogih drugih mjesta,
pred Srebrenicom stoje izmedju zluradosti,indiferentnosti i presucivanja da ne bi iritirali Srbe s kojima je stozerna politika kreirala Bosnu,a to u svojoj moralnoj mizernosti nastavlja ciniti i dalje.Sama pomisao,a kamoli izricita potvrda da je Srebrenica simbol patnje vezana je i uz strah da se time Bosnjacima ne dadne za pravo i da se jos vise ne osile u Federaciji.
A Bosnjacima Srebrenica sve vise postaje ritualizirani mit,koji je vec danas,a u buducnosti ce vjerojatno i vise biti,pogonska snaga za opravdavanje i onoga sto se opravdati ne moze.U velikoj su opasnosti da prepisu poznati mitski koncept:tudjim zlom otvarati mogucnost vlastitog zla.Smiruju se u entitetu gdje su vecina usprkos proklamiranoj ljubavi za citavu BiH.Zaboravljaju da je Srebrenica samo zavrsnica srpskog projekta osvajanja istocne Bosne kao i da se lokaliziranjem uzroka i posljedica rata na mali srebrenicki prostor i dalje ne rjesava cjelina zemlje.
Izmedju bahatog zaborava trpljenja drugoga i viska pamcenja svojih zrtava upada se u agresivno narcisoidno samosazaljenje i sljepilo za druge,pa Srebrenica i druga mjesta neduzne patnje moraju biti trajne opomene i simboli paradoksa.
Na takvim mjestima ne valja zagovarati nikakvo jeftino zajednistvo,niti brzo pomirenje,jer gdje je pomirenje brzo i svemoguce,svijet postaje nepravedan,neistinit,neljudski-u njemu se ne moze zivjeti.Tu se zagovara solidarnost s drugima,za ciju patnju treba otvoriti oci i konkretno im pomoci.To je rodno mjesto pluralizma,a time i demokratske buducnosti ove zemlje.
Najtezi paradoks:Dok se najveci dio ljudi ove zemlje deklarira vjernicima,najvise su u osjecaju za patnju drugih i u solidarnosti zakazale vjerske institucije jer propovijedaju odgovornost pred Bogom.Pri tome ostaje otvorenim pitanje o kakvom je tu Bogu rijec:bogu nacije ili Bogu sto izaziva na vecu ljudskost i suosjecanje.
("Oslobodjenje")
|
