Ante Tomic-BESMRTNICI S VELIKIM PENZIJAMA
JESU LI AKADEMICI zbilja besmrtnici?Ne znam,pravo da vam kazem,nisam nikad pucao ni u jednog akademika.
Svakako,da mene sutra prime u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti...Kazem u prenesenom znacenju,
naravno,jer to ne moze biti bas sutra.Ja ovo pisem u subotu,sutra je nedjelja,a nedjeljom,kako znate,HAZU ne radi...Elem,da mene sutra Akademija primi u svoje clanstvo i ja postanem jedan od nasih besmrtnika,mislim da,za svaki slucaj,ipak ne bih prodavao grobnicu.
Premda bi svejedno bilo zgodno uci u drustvo najumnijih ljudi ove zemlje.Za koju godinu,naravno,jer to je vise ili manje staracko zadovoljstvo,primaju uglavnom ljude u ozbiljnim godinama.Clanovima Akademije lijecnik je vec zabranio da jedu masnu hranu,otpisao im i slano i slatko,alkohol ni cuti,a seks-ohoho,moj gospodine,kad je to bilo.I onda,kada ste se vec pozdravili sa zivotom i svim smrtnim slastima,neocekivano osjetite malo radosti pod stare dane.Dodje vam postar s omotnicom sa zigom najvise znanstvene i umjetnicke ustanove u gornjem lijevom uglu.
A vama od ganuca grunu suze na oci pa spremno vadite iz vitrine case za sebe i listonosu...
"Susjed,da nazdravimo.Ja cu Cedevitu,a vi?"
Od toga blazenog jutra sve vam se promijeni.Udjete u mesnicu,a iza vas sapcu...
"To je onaj akademik."
"Koji akademik?"
"Onaj...onaj...kako se zove?"
"Ivo Andric?"
"Nije Ivo Andric,nekako se drukcije zove."
Pa i mesar vas nekako lijepo,milostivije gleda.Do jucer ste za njega bili usljivi profesor u otrcanoj flanelskoj kosulji kojemu je,izazivacki se cereci,zamotavao loj,a sada baca na panj pred vama krasan komad telece plecke.Na trznici malo kasnije seljanka vam brizljivo bira rajcice.Srdacno vam se javljaju neki ljudi s kojima se inace niste ni pozdravljali.Po cijelom kvartu vec se pronio glas o pismu sto ste ga jutros primili od Akademije i svi vec znaju ono sto je vec nasem narodu najzanimljivije.Kolika vam je sada penzija.
Sto cete,takvi su ljudi.Bas ih briga jeste li vi u Razredu za prirodne znanosti,medicinar,filolog ili medju glazbenim umjetnicima i muzeolozima,no bez ostatka ce znati da primate pet hiljada penzije i cetiri hiljade mjesecne nagrade preko toga.Premda se koji put,opet,nadjete istinski zaprepasteni kako je netko upucen u vas samoprijegorni,
visegodisnji znanstveni rad za dobro svoga hrvatskog naroda.Covjek zna sve o vama,citira clanke,naizust
deklamira vas doktorat,neskriveno vas obozava,ali taj na kraju obicno pita da mu budete jamac za stambeni kredit.
U kaficu opet,nakon sto ste popili,svi se dizu i govore...
"Ajde,Stipe,plati,ti si u Akademiji."
Akademijina penzija ucini ljude neobicno omiljenima.Ako nekom akademiku,ne dao Bog,umre zena,vec sutra se moze ponovno ozeniti.Clan HAZU udje u neki umirovljenicki klub na casu malinovca,a tamo u kutu nekolicina penzionerki igra kanastu pa ga skrivecki odmjeravaju,vragolasto mu namiguju,salju poljupce i ljubavne poruke na malim roza papiricima.Nacrtan medo,a dolje pise:"Nek`to ovaj medo rece koliko ti zelim srece".
Sve to,dakako,moze biti i vrlo opasno.Jer ti casni umnici sve do prijema u Akademiju obicno su skromno zivjeli od profesorskih placa i nesigurnih autorskih honorara,a onda se iznenada,naivno,nasli u prilici da im se svijet umiljava samo zbog njihovih para.U svojoj sezdesetoj ili sedamdesetoj otkrivaju rodbinu za koju prije nisu znali,a varalice ih zavode da uloze novac u nekakav nemoguci posao.Pola stoljeca su se zlopatili u nekakvom Rudjeru Boskovicu,a nakon svega bi im dosao redikul sa srednjom uzaludnom koji je napravio rostilj s vodenim hladjenjem.
Dobra je stvar da je tih akademika toliko da opet nije velik pritisak,uvijek mozete otpraviti covjeka kod nekog kolege.
Njih nam,Bogu hvala,ne manjka,od ovog tjedna ih je 154 redovna u HAZU.Mi smo Hrvati takav jedan dobrostiv narod.U dva nasa udruzenja knjizevnika registrirano je valjda sedam stotina clanova.Nema hercegovackog sela koje nije dalo barem jednog generala,a branitelja Domovinskog rata tek je nesto malo manje od pola milijuna.
Zasluznih je gradjana svake vrste toliko da je iscezla svaka,cak i teorijska mogucnost da se,za priliku,zateknete u Unesicu u dva i trideset iza ponoci,a da vam ususret,klimava koraka,ne dodje netko tko je nemjerljivo zaduzio domovinu.
E,sada,pravo je pitanje,treba li nama bas toliko zasluznika,posebice akademika?Treba,naravno.Jer,gledajte,opce je poznato da nas nitko ne voli.Mrze nas kao pse.Nas Hrvate.Da,da,dobro ste culi.Nobelova nagrada,zaboravite na to.U Svedskoj cim vide:"ime oca:Ante",covjek nema sanse.Oscar,ista prica.U Los Angelesu to se strogo gleda.
Nagradu Americke filmske akademije mozda i mozes dobiti ako si rodom iz pravoslavnog sela,Islama Grckog,na primjer.Ali Islam Latinski,ovaj nas-ma ne dolazi u obzir.I sad,sto mi mozemo napraviti kada nas tako otvoreno i bezocno diskrmi...dismrki...ajde djavlu,kako se rece.
Odgovor se sam namece.Ako nas vec u svijetu tako bezobrazno zaobilaze,sto nam drugo preostaje nego da se sami castimo i slavimo...
"Ajde,ti Jure,evo,recemo,budi Predsjednik Akademijina Razreda za drustvene znanosti."
"Kako,bogati,ja elektricar!"
"O,pardon,necemo te onda za drustvene,nego za prirodne znanosti."
I tako,malo po malo,skupi se i u nas ucenih ljudi,akademika,razumiju se u sve sto ih upitas.Rjesavaju krizaljku,sve redom,hoces okomito,hoces vodoravno.Neki ce zavidljivci,doduse,kazati kao Francuska ima samo cetrdeset akademika.Ali sto nas briga Frncuska.Da su Francuzi tako pametni,ne bi im se sirevi upljesnivili.Pa i ova sada prica,kako je neki Miroslav Radman akademik u Francuskoj,a u nas ga nisu primili.O tome sam zapravo zelio pisati,nego mi se uvod,evo,malo oduzio.Sto ce nama taj Radman,pitam ja vas,drage Hrvatice i Hrvati?On je u Francuskoj pa eto mu tamo.Ne idjemo mi vami pa ne morete ni vi nami.
(Ante Tomic-"GRADJANIN POKORNI")
|
