Ahmed Buric-SABAN BAJRAMOVIC(1936-2008):KRALJ MANJE
Saban Bajramovic je u posljednjih dvadeset godina bio najutjecajniji muzicar u ovom dijelu svijeta.Ne treba nabrajati zasto:svi su uzeli nesto iz tog bunara,od novosadskih jazzera s albuma Romano Ray,preko kubanskih Hrvata i Cubisma,Mostar Svedah Reuniona(kojima CD Gipsy King ostaje ono najbolje sto su uradili),Bregovica,
koji ce odlaskom na Sabinu sahranu i dzenazu(sto je vec protumaceno kao marketinski potez)pokusati iskupiti nesto grijeha za"posudjivanje""Mesecine",i ostalih melodija.Kako bilo da bilo,Bregovic zna gdje treba ici na zlatni izvor.U sedamdesetim uzimao je od Beatlesa,u devedesetim od Sabana.Zanimljivo,zar ne?
Zasto smo ga voljeli?Poznajem veliki broj ljudi-a radi se,uglavnom,o snobovima,kojima muzika Sabana Bajramovica nije puno znacila.Sasvim legitimno,reklo bi se:mit i legenda o trgovcu konjima upravo stiglom s Golog otoka,gdje je proveo pet godina,koji pjeva narodnjake i u njih upisuje jazz i blues,pomalo jeste balkanski stereotip.Sav jad i muka iz tih pjesama ljudima otvorenim za svijet i Evropu cesto moze predstavljati teret.S druge strane,Saban je bio i Rom,pa kockar,volio je i alkohol.Sve to,nikada skrivane mane,postmoderno vrijeme brani;tako se danas ne postaje idol.Sabanova popularnost u posljednje vrijeme iznikla je i iz toga sto je prebacen u pop-format,sto su se oko njega pred kraj zivota okupili ljudi sa stilom(neki od njih su svakako bili i bleferi) i"upakovali"ga tako da bude prijemciviji novom trzistu.
Za one koji su uvijek znali da je on jedan od pronosilaca samih korijena ovdasnje muzike,to nikada nije ni bilo bitno.Sabanov format koji bi se-opet proklete analogije-mogao smjestiti negdje izmedju Jamesa Browna(antropoloski i stilski)i Johna Lee Hookera(melodijsko-sudbonosni)-sjetimo se,prvo je izvan konteksta kafana s kariranim stolnjacima i jeftinih cetverokanalnih studija,prepoznat u Ljubljani.Tamo je Saban snimio pedesetak svojih pjesama pocetkom osamdesetih,i to,prema ovom i jos nekolicini misljenja koje treba ubrojati,ostaje najbolje sto je on ikada snimio.Zasto?
Prvo,zato sto je postojao okvir.U zemlji od 22 miliona stanovnika veci je fundus potencijalnih talenata nego u zemljama pet ili sest puta manjim.Drugo,sistem radijskih studija u kojima je nastajala muzika te zemlje bio je rigorozan.Ako se prepozna talent,on prvo ide na brusenje u ruke pravih znalaca.A kakvih je tu sve majstora bilo?U Beogradu Vojislav Simic i Vojkan Borisavljevic,u Zagrebu Miljenko Prohaska i Danica Markulin,Stjepan Mihaljinec,Stipica Kalodjera,u Sarajevu Esad Arnautalic i kasnije Ranko Rihtman,u Ljubljani Mojmir Sepe,Jure Robeznik,Mario Rijavec,i mozda najveci od svih-Joze Privsek.Svi oni su bili jazzeri i znali su sve tako da se tu nije moglo PROSVER(C)ATI.Definicija o tom vremenu"da za Tite nisi mogao biti zvijezda,ako ne znas svoj posao",NAJPRIMJERLJIVIJA je muzici.Paradoks Sabanove karijere bio je u tome sto je za narodnjake,naprosto,
dosao prekasno.Goli otok,zivot u nekoj vrsti histericne zabave,nakon toga su ga diskvalificirali da bude zvijezda narodne muzike.
Uostalom,njegovi vrsnjaci Safet Isovic,Cune Gojkovic,ili Lepa Lukic u tom su zanru vec imali velike karijere.
Saban nije mogao kroz studije i svakodnevna uvjezbavanja,njegov zivot bili su satra i kafana.Sreca u nesreci bila je u tome da su ga prigrabili majstori koji su culi da se ispod tih labilnih konstrukcija pjeva najbolji blues.A kako i ne bi?Joze Privsek,dugogodisnji vodja revijskog i jazz orkestra RTV Ljubljana,studirao je na Barkeleyu u klasi u kojoj je,tako vele sacuvane partiture,jedinog pravog konkurenta za titulu najboljeg studenta imao u-Quincyu Jonesu!Buduci da nema znacajnije pojave u americkoj muzici koja se nije ocesala o velikog crnog majstora(ili on o nju),jasno je o cemu se radilo.Saban je,prema toj matrici,morao upasti u jazz,jer za njega medju narodnjacima,
rekosmo,nije bilo mjesta.
To kasnjenje Sabanu ce se ponoviti jos jednom.Prvih godina u devedesetima,kad je srbijanskom fasizmu,ciji je soundtrack bio turbo-folk,bilo stalo da na neki nacin pokaze i"ljudsko"lice,Sabana su poceli opsjedati da bude neka vrsta muzicke legitimacije liberalnog odnosa prema manjinama.Sabo je previse prevara u zivotu napravio i osjetio da bi ga se dalo tako nasanjkati.Vratio se kafani,povukao,snimio dvije"kasete"s najjeftinijom mogucom opremom i okolo pricao da"nije lepo da se peva,dok se ljudi ubijaju".Dzentlmenski je sacekao da se na"Djelem,
djelem"izredaju sve suse ovog svijeta,da njegove pjesme snime polovni foleri i evropske zvijezde i u orbiti natrag dosao s albumom"A gipsy legend"Mostar Sevdah Reuniona,snimljenim u Mostaru.Sad,pripisivati zasluge ovome ili onome za to niti je vrijeme,niti treba,ali fakat stoji,Saban se na velika vrata i u rafove ekskluzivnih prodavaonica CD-ova u Evropi,vratio preko Mostara,preko nekolicine ljudi koji ga nisu zaboravili.
Mozda nije vrijeme ni ovome,ali mora se reci:zakasnjela melodrama u Srbiji oko Sabana,cinjenica da mu nije dodijeljena nacionalna penzija kao zasluznom umjetniku,i da mu je dva dana pred smrt urucena jednokratna pomoc od 100000 dinara(oko 8500 eura)govori vise o mentalitetu cijelog jednog prostora nego svi redovi koji ce se ispisati povodom smrti Sabana Bajramovica.Ljude koji zive s dvije strane crte,sto je Sabo definitivno radio,
negdje pritajeno obozavamo,ali im ne dozvoljavamo da im se iskaze ona vrsta paznje koju su zasluzili.Sabanov zivot je bio prica o nama,jedna od najboljih,i grehota je da iz nje nije izaslo vise dobrih albuma i koncerata.I grehota je sto su se njime okoristili kojekakvi zohari.Ali,Sabino srce je moglo sve.Do prosle nedjelje,kad je stalo.
KRALJ SABAN BAJRAMOVIC.KRALJEVI SE,KAO STO ZNAMO,NE RADJAJU SVAKI DAN.A GORE IH JE VEC TOLIKO DA CE SABO IMATI VELIKI ORKESTAR,BOLJI NEGO STO JE IMAO ONDA U LJUBLJANI.I ZAPJEVACE ONU O SLOBODI"PELNO ME SEM",U KOJOJ ZATOCENIK IZA RESETAKA MOLI BOGA DA GA PRETVORI U ANDJELA,DA MU KRILA,KAKO BI SACUVAO SVOJU DRAGU OD ZALA KOJA JE MOGU SNACI.
("Oslobodjenje")
|
