Ante Tomic-DRUGI PUT ME NEMOJTE OSLOBADJATI
JEDANAESTA GODINA TECE kako je rat zavrsio,a ja ne prestajem razmisljati o tome vremenu i dogadjajima.Evo,sada cu bas napisati jos jedan tekst o tome.Zasto?Bit ce svakako da sam glup,
kada se bavim necim sto odavno nema nikakva utjecaja na moj zivot.U posljednjih jedanaest godina dobio sam djecu,gubio stare i upoznavao nove prijatelje,svadjao se i pomirivao,putovao,otkrivao muziku,napisao nekoliko knjiga,filmskih scenarija i kazalisnih komada,a broj novinskih clanaka ne bih znao ni ugrubo prebrojiti.I sve me to prirodno mijenjalo.
Spoznajno i cuvstveno oblikovala su me nova iskustva,osobe,knjige,filmovi i ploce,televizijske serije,
pa vise nisam onaj covjek koji je napisao"Christmas Card From a Hooker In Menneapolis".To je tako.Gledamo naprijed,ostavljajuci svoju proslost iza sebe i svakog jutra nad salicom espressa razmisljamo u cemu bi nas nas vlastiti zivot taj dan mogao iznenaditi.
No,gotovo uvijek,barem na ovim geografskim sirinama,s druge strane sanka prene nas glas nekakva uhranjenog ratnog vojnog invalida sa Sportskim novostima pod rukom,koji je podigao kaziprst i svima u lokalu uzviseno objavio:"E,ali ja sam se borio!"A ti zacudjeno podignes glavu s kave.Pa sto onda,pomislis u sebi.Takve stvari,naravno,nema smisla naglas izgovarati jer se nemas volje svadjati s budalom.Ali,uistinu,sto bismo mi vise s tim da se netko prije jedanaest godina borio?Ja se,na primjer,svaki dan borim.Ovaj cas,dok ovo pisem,borim se s bijelim ekranom i lijenoscu,
vise u muci nego u veselju strpljivo gradim ovaj tekst.
Neki se elekticari za to vrijeme bore s kvarovima na dalekovodima,lijecnici se bore s bolestima,
studenti s ispitima,advokati se bore u sudnicama,ribari na otvorenome moru,nogometasi na stadionima.Zivot je svakodnevna borba i tko bi se vise osvrtao na nekoga besposlicara koji na ime sumnjive invalidnosti svakog mjeseca od Jadranke Kosor dobiva pet tisuca kuna i s trosjeda se bori jos samo s cudovistima iz Play Stationa?Sto me briga za njega?Jedanaest godina,ej!Da je komponirao"Hey Jude"pa zivi od tantijema,da je osvojio Wimbledon ili snimio"Apokalipsu danas",vec
bi svakom dosadio."Ohladi malo,prijatelju",rekli bi mu.Davno je to bilo,mnogo je vode proslo ispod mosta,tko bi se vise sjecao.Ja,recimo,ne pamtim ni sto sam prosle godine napisao.
Otvorim ponekad neki stari tekst u kompjutoru i zivo se zapanjim vlastitim recenicama,sasvim sam zaboravio kada je to bilo.Kako bih onda pamtio da je netko prije dvanaest ili petnaest godina mjesec ili dva cucao na nekakvom brdu i ondje sretnim slucajem zaradio neku laksu bolest,sto je slucaj sa znatnim brojem nasih ratnih invalida?
Sto u mom zivotu odavno vise ista znaci nekakav domobran,koji je zbog izvanrednih okolnosti upalu pluca pretvorio u siguran mjesecni prihod do kraja zivota,premda bi u civilu za istu stvar jedva dobio dva tjedna bolovanja?Dobro,ja razumijem zasto se on toga svega tvrdo sjeca.Covjek se naprosto plasi da Jadranka Kosor ne zaboravi na njegovu mirovinsku uplatnicu.Ali,sto se to mene tice?
"E,moj Tomicu,drukcije bi ti pisao da te nisu takvi ljudi oslobodili",napisao mi je otprilike jedan citatelj prosli tjedan na sajtu Jutarnjeg i naljutio me.To cu naglas izgovoriti.Zrtvovat cu svoj mir da bih se svadjao s budalom.Idemo vikati jedan na drugoga.Kako bi izgledao moj zivot da me Davor Domazet Loso,Branimir Glavas,Cetvrta gardijska brigada ili netko peti,nije oslobodio?Stogod vam taj glagol znacio.Gradjanskim zanimanjem sam novinar i pisac.Sto bih radio da nije bilo Davora Domazeta,Branimira Glavasa i Cetvrte gardijske?Cistio bih stale negdje u Vojvodini,a navecer na slamarici molio za zdravlje i dug zivot Slobodana Milosevica?Ne bih.Bio bih vjerojatno...pa sad,novinar i pisac.
Rat je nesumnjivo donio veliku srecu Ljubi Cesicu,Anti Jelavicu i Vladimiru Seksu.Kad se njih trojica osvrnu po svoj svojoj nepokretnoj i pokretnoj imovini,jasno mi je zasto se s ponosom sjecaju tog vremena.Kada Jadranka Kosor milki po kosicama ratnu sirocad,ne trebate mi objasnjavati sto je nju raznjezilo.Ta joj je sirocad donijela vrlo lijep zivot,njezina je zahvalnost razumljiva i ljudska.
Da me ne biste pogresno shvatili,mene veseli drustveni uspjeh ovo troje zasluznih Hrvatica i Hrvata,
ne zavidim ni njima ni protuhama koji su zajebali invalidsku komisiju,drago mi je sto su se ljudi snasli i ne moraju svako jutro ustajati i odlaziti na posao,ali oni,oprostit cete,nisu moje drustvo.Nemojte me mijesati s njima,neskromno ce vam mozda zvucati,ali ja sam bolji.
Drzavi ne dugujem bas nikakvu zahvalnost.Ni za sto od onoga sto se dogodilo u devedesetima ne mislim da je bitnije odredilo moj zivot,jednako kao sto ga nije odredilo nikome tko vrijedno radi svoj posao i svakog jutra s nestrpljenjem ceka cime ce ga vlastiti zivot taj dan iznenaditi.Moj buraz bi gradio hidroelektrane,a ja bih pisao novinske clanke,knjige i scenarije,tko god da je na vlasti.Ni on ni ja zacijelo ne bismo imali problema vecih od onih koje sada imamo.Stvari u zivotu tako naprosto idu,mimo drzava ili cak protiv njih.
Ona znamenita Kennedyjeva o tome sto biste vi dali domovini i sto bi domovina dala vama,meni uistinu ne znaci mnogo,jer je moj racun kod domovine uglavnom pasivan.Ne zaduzujem se kod nje,a porez svake godine ohoho preplatim.No,ne zalim zbog toga.Zadovoljan sam,da kucnem u drvo,sto mi ide i sto sam cist,bez repova.Osjecao bih se dosta mizerno da Domazet Loso,Glavas i Cetvrta gardijska odredjuju mjeru moje slobode.Nikada je nisu odredjivali i nece.Ako ocekuju moje hvala,mogu im reci da nemam na cemu.Kako god se zvala drzava u kojoj zivim,ja bih se sam borio za svoju slobodu i sigurnost.Svakog dana iznova.
(Ante Tomic-"GRADJANIN POKORNI")
|
