Miroslav Krleza-NOKTURNO U SAMOTNOJ SOBI
U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu bozju noc.
Modrozelena svjetlost ko fosforni pauk puze
od cipke do cipke,
od ljiljana do ruze.
O,zvijezde tako nijemo blistaju i kruze.
Kupola modra zvoni,putuju nebeske osi.
Covjek sjeme sije,smrt gnjilo voce kosi.
Kupola modra se oko satanskog prsta vrti.
Nema,nema radosti ni groba ni smrti!
Noc je puna teskih uzdaha i nesna,
a postelja je tvrda i kao sanduk tijesna.
Sve su duse nase skupocjene urne
bola,jada i pepela pune.
U nama duboka tajna crna trune.
U nervima nam glazbe luduju
i poju nervi ko napete strune:
pjesme mesa,pjesme pijane i burne.
U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu bozju noc!
I cijela soba kao kajita na ladji
vodama zvjezdanim plovi.
Od suza slani talasaju se snovi
i jedri cadja crna sa zastavom smrti.
U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu bozju noc
i cijela soba kao kajita na ladji
plovi po posljednjoj crti.
Svaka bozja noc po smrti mirise.
Portali sna su crni kao tuneli tame
i covjek nikada ne zna
kud smjera put.
Na pir?Nas sprovod?Ili na karmine?
U jutro sve se ko sjenka raspline
sto je mutni vjetar po oblacima rise.
Svaka bozja noc po smrti mirise.
Mi sanjamo.I krv nam gori i tijelo se dimi
i tecemo tuzno u nebeskoj plimi.
Cas jesmo,cas nismo.Kao sve!I Svi Mi!
I opet ce svjetlost rasti,trudnjet mjesec i mirisati voce,
a nas biti nece!
Nad nama ce duse da nove snove toce
i sve ce teci ko sto i sad tece.
|
