General Radislav Krstic,RATNI ZLOCINAC
TRIJUMF ZLA-2
...Raspad Jugoslavioje je za Krstica bio bolan i to je izjavio u sudnici.Istina,za njega je moralo biti porazavajuce kada je vidio kako u nepovrat odlazi sve u sto je vjerovao.Tih sam godina cesto mislila o svome ocu i o tome kako bi on dozivio promjene.Tada je vec bio mrtav;umro je u studenom 1989.
Uhvatila sam se da razmisljam kako je to bilo bas na vrijeme.Ne bih voljela da dozivi kako se Jugoslavija raspada zbog nacionalizma protiv kojega se citavog zivota borio.Niti da vidi kako se jedan partizanski general pretvorio u profasistickog politicara,poput Franje Tudjmana.Na Krstica je sve to moralo djelovati zbunjujuce i zastrasujuce.On nije bio covjek politike i kako je sam rekao,
potcijenio je ulogu koju je politika imala u izbijanju rata.
Ali kao i toliki Bosanci,Krstic je vjerovao da Bosna nece podleci ratu.Bio je uvjeren da u etnicki tako izmijesanoj zemlji do rata ne moze doci.I sama sam odlazila u Sarajevo i osjetila istu,opustenu i tolerantnu atmosferu.Kada je rat u Hrvatskoj vec poceo,ljudi su u Sarajevu govorili:"Nitko nas ne moze podijeliti.Muslimani,Srbi i Hrvati ovdje zive na istom katu."Bez obzira sto u zadnjih cetrdeset godina nije bilo nacionalnih sukoba a trecina djece u Bosni bila je iz mijesanih brakova,u travnju 1992.poceo je rat i u Bosni.
Ta je godina Krstica zatekla u Pristini.Oficiri drugih nacionalnosti napustali su JNA.Iste godine,
nakon sto je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost,Krstic je shvatio da je na njega dosao red da odabere gdje ce zivjeti,u Srbiji ili Bosni.Buduci da je tamo rodjen,iz Pristine je stigao u Bosnu.Ali kada je stigao,vidio je da je zemlja vec potpuno podijeljena.Krstic je mozda po prvi puta bio u prilici da u potpunosti shvati sto znaci pripadati odredjenoj naciji.Za njega je,kao i za mnoge druge,
nacionalnost postala sudbina.Tako se Krstic u lipnju iste godine,dok je rat vec divljao,pridruzio vojsci Republike Srpske.
Do tada ga je lako pratiti,razumjeti kako je tekao njegov zivot,slijediti njegova razocaranja,
zbunjenost,naivnost i strahove s kojima se tih godina suocio.Bila mi je jasna njegova vjera u politicare.Krstic je bio uvjeren da upravo politicari moraju naci rjesenje za situaciju u zemlji i u tome nije bio jedini.U tome je i bio problem,da su ljudi toliko nade polagali u politicko rjesenje,da nisu prozreli politicara poput Slobodana Milosevica.Zemlja se raspadala,a Milosevicev je jedini cilj bio ostati na vlasti-iako je to u stvari znacilo rat.Srpski mediji sirili su nacionalisticku propagandu,sve dok Srbi u Bosni i Hrvatskoj nisu bili potpuno uvjereni da su zaista ugrozeni od strane"Drugih".
Hrvatski i bosanski mediji su se uskoro pridruzili nacionalistickom ludilu.Vukovar je vec bio unisten,Dubrovnik bombardiran,Sarajevo pod opsadom-ali Krstic se jos uvijek nadao da mora postojati politicko rjesenje situacije u Bosni.
Kako je moguce da osoba koja je odrasla bez nacionalistickih predrasuda,profesionalni vojnik koji je u JNA bio odgojen u duhu"bratstva i jedinstva",moze zavrsiti pod optuzbom da je izvrsio genocid nad Muslimanima,svojim susjedima?Ako je zaista bio bez predrasuda,ako je toliko uzivao u etnicki izmijesanom Sarajevu,zasto je podrzavao nacionalisticku politiku Republike Srpske?Kako se covjek nadje u situaciji da naredjuje ubijanje ljudi koje je do jucer stitio?Kako covjek s imalo integriteta moze uciniti tako nesto?
Mozda se Krstic ponio mimo svih svojih uvjerenja,suprotno od svega sto je ikada naucio ili volio,i tako zanijekao sam sebe?Ali takvo sto bi ga kostalo mentalnog zdravlja.Ili je zaista vjerovao da ce prikljucivsi se vojsci Republike Srpske ne samo spasiti svoj zivot nego i vlastiti narod obraniti od neprijatelja.Krstic je bio profesionalni vojnik,za njega je to znacilo prikljuciti se oruzanim snagama Republike Srpske.Kao i toliki drugi,Krstic je morao odabrati stranu u ratu.Kad se nisu mogli opredijeliti,ljudi su morali napustiti zemlju.Bilo je puno takvih slucajeva.S druge strane,bilo je ljudi razlicitih nacionalnosti koji su za citavog rata nastavili zivjeti zajedno,pogotovo u Sarajevu.
U tom trenutku,na pocetku rata u Bosni,covjek koji je toliko volio Sarajevo nije se vratio u njega.
Mozda zbog opsade,a mozda i zato jer se vise nije osjecao Sarajlijom.S obzirom na njegovo seljacko porijeklo,odabrao je selo jer se tamo osjecao sigurnijim.Sarajlije su govorili kako je rat u Bosni bio sukob seljaka protiv gradjana-seljaka poput Radovana Karadzica koji nikada nije prihvatio urbani zivot i koji se u Sarajevo nikada nije potpuno uklopio pa se osjecao ponizenim,a sada je imao priliku za osvetu.
Jednom kada se Krstic pridruzio snagama Republike Srpske,sve je ostalo bilo manje ili vise odredjeno stjecajem okolnosti.U sljedece je tri godine nekoliko puta unaprijedjen,zadnji puta mjesec dana prije napada na Srebrenicu,kada je postao general-pukovnik i zamjenik zapovjednika Drinskog bataljuna.U srpnju 1995.Drinski bataljun zauzeo je Srebrenicu i Zepu.General Ratko Mladic preuzeo je komandu u Srebrenici.Za Krstica je to bio trenutak kada je,oportunist kakav je bio,
izabrao pogresnu stranu i kada je"pristao na zlo"-kako se izrazio tuzilac Mark Harmon.Bio je to cas
kada se trebao oduprijeti okolnostima,naravno,pod pretpostavkom da je Krstic uopce bio protivnik deportacija i ubijanja Muslimana.Medjutim on se zapravo nije imao snage oduprijeti okolnostima.Bio je oportunist i plivao je nizvodno.Nije imao snage suprotstaviti se naredjenjima generala Mladica.Ali nema sumnje da je Krstic bio u potpunosti svjestan posljedica.
Krstic nije patoloski slucaj,zlocinac koji je mrzio Muslimane i zelio ih unistiti.Ali u sudnici je ostavljao dojam kao osoba u sukobu sama sa sobom.On je slabic koji se nije usudio suprotstaviti covjeku
na visem polozaju.Isto se dogodilo i tisucama drugih.
Korak po korak,svakodnevnim odlukama i ustupcima,suradnja na daleko nizem nivou dovodila je na kraju ljude nalik Krsticu u situacije gdje su morali ili poslusati naredjenja ljudi poput Ratka Mladica ili im se suprotstaviti.U slucaju Srebrenice naredjenje je glasilo:pobiti sve Muslimane.Krstic nije morao izvrsiti Mladicevo naredjenje.Mogao je dati ostavku.Umjesto toga,odlucio je poslusati,jer bi ga suprotstavljanje Mladicu sigurno skupo kostalo.Pokusao je Tribunalu objasniti svoj polozaj:"Niti u najludjim snovima nisam mogao poduzeti nikakve mjere.O takvim stvarima nismo smjeli ni razgovarati,a kamoli poduzimati korake protiv zapovjednika,bez obzira na to je li on ili mozda netko drugi pocinio ratni zlocin."
Osim vlastitog kukavicluka sucima nije ponudio niti jedan drugi uvjerljiv razlog za svoje ponasanje.
Cinjenica je da se Krstic nije bunio kada je Mladic preuzeo komandu nad njegovim trupama i poceo izdavati naredjenja:sutio je kada je Mladic prijetio da ce poubijati ljude u Srebrenici.Iako je Krstic tvrdio da nije znao za masovna smaknuca,vjerojatno ne bi ucinio nista da ih sprijeci.A kada su smaknuca pocela,bilo je prekasno za bilo sto.
Svaka je vojska vec po definiciji autoritarna institucija.Iako to ne opravdava Krsticevo ponasanje,
Mladic nije osoba kojoj se covjek moze suprotstaviti bez straha pred posljedicama.Kako je i sam rekao,Radislav Krstic se Ratka Mladica naprosto bojao.Za vrijeme unakrsnog ispitivanja nekoliko je puta rekao da se bojao za obitelj i za sebe samoga;medjutim,na suce to nije ostavilo prevelik utisak.
Shvatili su to kao izgovor.Postoje pravila ratovanja,postoji etika i oficirska cast.Krsticeva je duznost bila da te vrijednosti postuje i da sprijeci ratni kriminal.Ako ga vec nije sprijecio,mogao ga je barem prijaviti.Ali nije ucinio niti jedno niti drugo.U svojoj obrani,Krstic je ustrajao na tome da nije znao za zlocine u Srebrenici.No cak ni to ga nije smjelo sprijeciti da ih prijavi kada je saznao za njih.Samo-kome je Krstic mogao prijaviti ratne zlocine?Svojim nadredjenima Karadzicu i Mladicu?Ili UNPROFOR-u?Ako pretpostavimo da se protivio masovnim ubijanju,sto je Krstic uopce mogao uciniti?Iz te je situacije mozda i bilo izlaza,ali bi cijena za Krstica ocito bila prevelika...
Do pada Srebrenice srpska je propagandna masinerija,pogotovo televizija,vec gotovo desetak godina demonizirala neprijatelje-Hrvate,Muslimane i Albance.Naime,pad Srebrenice i masovna ubojstva koja su uslijedila bila su moguca samo nakon duge psiholoske pripreme.Do 1995.
Muslimani su vec postali neljudi-slicno kao i Zidovi u vrijeme Drugog svjetskog rata.I unistenje Zidova pocelo je korak po korak.U pocetku se vise nisu smjeli brijati,zatim kupovati cvijece ili uci u tramvaj.I tako,malo po malo,zavrsili su u plinskoj komori.
Mnogi su ratni zlocini u Bosni pocinjeni i prije 1995.U njima su,u ime nacije,sudjelovale sve zaracene strane.Zauzimanje srebrenicke enklave bila je srpska osveta za raniji napad muslimanskih snaga na susjedno srpsko selo Kravice,gdje je stradalo puno civila.Medjutim,cinjenica je da ono sto se dogodilo u Srebrenici nije bila samo vojna operacija osvajanja enklave-s nesto"kolateralne stete"-nego ocigledna operacija"etnickog ciscenja".Vise od sedam tisuca muskaraca pobijeno je u nekoliko dana,dok je oko trideset tisuca zena,djece i staraca silom deportirano kako bi se Podrinje ocistilo od Muslimana.Akciju je isplanirao predsjednik Republike Srpske Radovan Karadzic,kako bi se"stvorila nepodnosljiva situacija potpune nesigurnosti bez nade u prezivljavanje ili buducnost stanovnika Srebrenice i Zepe".
Ali uvijek se nadje barem jedna osoba koja uspije prezivjeti cak i masovno strijeljanje.Jedan od njih,svjedok"O",na sudjenju Krsticu govorio je o egzekuciji kakvu Europa nije vidjela jos od Drugog svjetskog rata.Kada se to dogodilo imao je samo sedamnaest godina:"Neki ljudi su vikali:`Dajte nam prvo malo vode,a onda nas ubijete.`Bilo mi je jako zao sto cu umrijeti zedan i pokusavao sam se skrivati medju ljudima sto sam duze mogao,kao i svi ostali.Samo sam zelio prezivjeti jos sekundu ili dvije.Kada je dosao red na mene,iskocio sam iz kamiona s jos cetvero ljudi.Hodao sam pognute glave i nista nisam osjecao...Vidio sam redove ubijenih.Izgledalo je kao da su bili poredani,jedan red iza drugoga.Tada sam pomislio da cu umrijeti vrlo brzo,necu se muciti.I onda sam samo pomislio kako moja majka nikada nece saznati gdje sam zavrsio..."
Dok je mladic pod imenom O govorio,Krstic je izgledao zaista potresen njegovim rijecima.Nije znao kuda bi gledao.Izgledalo je kao da mu je naprosto nepodnosljivo slusati svjedoka.Taj mladic koji je slucajno prezivio,Krsticu je konacno priblizio realnost onoga sto je ucinio,daleko bolje nego apstraktni broj od sedam tisuca ubijenih.Moja je predodzba o Krsticu kao pasivnom slabicu koji je i sam bio zrtva okolnosti trajala samo dok ga tuzitelj nije poceo ispitivati.
Krsticeva je linija obrane bila jednostavna.Nije poricao da su jedinice vojske Republike Srpske pocinile ratne zlocine,ali je poricao da ih je on naredio.General Mladic je imao visi cin od njega,pa je preuzeo zapovjednistvo,cemu se Krstic nije mogao suprotstaviti.Krstic je tvrdio da ga je Mladic zaobilazio izdajuci naredbe direktno zapovjednicima bataljuna.Na unakrsnom ispitivanju iz dana je u dan uvjeravao tuzitelja i suce kako sa citavom operacijom u Srebrenici nije imao nista.
Drugim rijecima,Krsticeva je strategija bila potpuno poricanje bilo kakve odgovornosti.Ne samo da nije sudjelovao u planiranju,organizaciji ili naredjivanju masovnih egzekucija ili deportacija,nego nije bio niti svjestan da su se takve stvari dogadjale oko njega;stovise,u to vrijeme uopce nije bio u Srebrenici.Tvrdio je da se od popodneva,12.srpnja nalazio u Zepi i da nije znao niti je ista cuo o tome sto se dogadjalo u Srebrenici.Ustvari,rekao je kako je za vecinu zlocina saznao tek na vlastitom sudjenju.
Na tuziteljeva pitanja cesto je odgovarao:"Ne znam";cak i kada su okolnosti bile takve da je morao znati.Na primjer,vec 17.srpnja 1995.savjetnik Radovana Karadzica javno je porekao optuzbe za mucenje,ubijanje i deportaciju muslimanskih civila u Srebrenici.Medjutim,izvjestaiji svjetske stampe o ratnim zlocinima pocinjenim u Srebrenici objavljeni su ubrzo nakon sto su se dogodili.Cak je i sluzbena kineska novinska agencija vec tog istog 17.srpnja pisala o pocinjenim zlocinima.Ali general Krstic nije imao pojma...
(Slavenka Drakulic-"ONI NE BI NI MRAVA ZGAZILI")
|
